until...
pedale i uporna stopala.
nije se primječivalo da je uložen neki trud u okretanje pedala.
ljučibasti bic, ljučibaste misli sa šarenim leptirićem i pokojim cvijetićem od filca.
možda i nije bilo dobro što gleda stvari na kolažno-crtani način...
možda nije bilo dobro što gleda život na kolažno-crtani način...
onda se mora stvoriti poseban svijet. u njemu su fimasti obrisi i lakirano sjajni oblaci. ipak meki ali takvi. i drveće ima oči i bicikl isto ide u valcerskom stilu cestom potpuno stiliziranom na kojoj se ne treba paziti da li će se nekog pregaziti.
čak i grad postane simpatičan sa tumbastim sivoljubičastim zgradama i antenama kao kod malih svemiraca. i iz grada tom lijepom cestom dođeš do miješanog cvijeća i drveća napunjenog vatom i neke životinjice i netko te tamo voli voleći i tvoje true colors (sada već odlazimo u drugu pjesmu, ali ne na dugo...).
legneš u travu i ima i ptica i onih malih kolutićavaca u pravom smislu i jabuka i jagoda i...
tamo nema - nikada i provjereno - predoziranih ljudi koje pokušavaš podići na noge, no ipak si sretan jer dišu. nisu mrtvi... pa onda sumnjaš... možda i nije dobro baš tako? pa te peče jer tako misliš.
nema ni toga da ne možeš oduzeti bol dragim ljudima. i strah. a ne želiš da se boje pa se praviš hrabar. a treseš se iznutra kao miš. i onda, kada otvaraš vrata mozak staviš na nulu i držiš dah. i ne sjećaš se broja hitne pomoći.
tamo nema ni osjećaja da si kriv ako tebi ne šteka mjenjač. ni ako imaš problema sa klaustrofobijom. ni ako si sanjiv. ni ako braniš. ni ako želiš. nema suzica. nema stezanja...
tamo je samo pjesmica i kolažno - crtano - filcani paralelni svijet. samo tamo. ne tu... until...
3 Comments:
