Penik Atek

ti mene nacrtaj u pijesku, ja ću tebe napraviti od gline...
utisnut ću ametist na mjesto gdje ti je srce...
grančicom mi nacrtaj nos. ma, radi što hoćeš.
od sličnog smo materijala, samo smo se malo zamjenili. ti se rasipaš, vjetar te pretvara u zrnca i otpuhuje da bi te ponovo sastavio negdje drugdje. ugodno curiš kroz prste, još topao od sunca... može te se naći dugo vremena nakon igre u odjeći i kosi...

mene se lako oblikuje. kad utisneš prst ostaje trag...
curim polako prema dolje i potreban je određen i konstantan trud da mi se ne promjeni oblik... ostavljam djeliće sebe na rukama. teško se ispirem...

želim ti reći - dođi da me voliš... ali time se gubi previše čari. zato šutim i igram igru ispijanja čaja. tri po tri gutljaja za redom. ne odvajajući usta od ruba šalice. da mi slučajno ne izleti... dođi da te volim...
stvaraju se još neke rečenice. nakupljaju se kao para na prozirnom poklopcu novog lonca kojeg su tata i branka kupili u njemačkoj. kap po kap. prvo polako, onda sve brže. spajaju se i postaju jednolična ploha, bez granica koje bi jasno govorile o njihovom obliku. onaj tko nije bio na samom početku stvaranja te plohe, ne bi bio ni svjesan postojanja još jednog sloja.
zbog te neprisutnosti u procesu stvaranja rečenica šutim i dalje...

igramo se.
smijemo.
šutimo (makar je to rijetko).

i baš nam je dobro tako... kad možemo biti djeca...