Penik Atek

u nastojanju da generalno dezinficiram stan nađoh neke srednjoškolske piskarije... čak mislim da nije moje, već je prepravljeno.i čisto simpatično i dovoljno komplicirano, a povremeno i besmisleno za kad imaš 15...:)

konstrukcija sjećanja na tebe

još se moje sjećanje na tebe nije ohladilo i nije se formiralo u uspomenu.
stalno si nezavršen u mašti; tako daleko da te ne znam, a ipak te znam napamet: tvoje oči, usta, a ponekad čak i ideja utjelovljenja čije si ti ostvarenje.
dok gledaš kao da neki vjetar iz svemira ili možda njegova sjenka potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cijele prizore, tako da čak ni stranu prema kojoj seže tvoj pogled ne mogu zamisliti.
smještam te van pogleda, u još nezamišljene krajolike.
kao da si još neotkrivena budućnost ili kao da tek postaješ zrno još neizniklog viđenja u mojim očima.
kada govoriš riječi su toliko nove i obnavljaju se pri svakom pokretu tvojih usana kao da objašnjavaju buduće ili još poznije i čak nepredosjećane pojmove.
nikakav govor koji bi postojao, ma u prešućivanju, bilo kada, neće izraziti nijedno značenje koje bi ti pomislio.
imenuješ za mene nepojmljiva stanja i stvarnosti.
iz tvojih usana rađaju se ne zvuci ili njihova opovrgavanja, nego mehanizmi s nepoznatom primjenom. čak i šutnja kojom se izražavaš ne oslabljuje snagu njihova djelovanja.
samim svojim postojanjem pojačavaju otkucaje srca, izgaranje kisika i temperaturu zvijezda.

kada si tu događa se kao da se zemlja brže, vrtoglavom brzinom okreće oko svoje osi i pospješuje sve postojeće oblike da prekorače ustaljene granice svoga izgleda.

tvoj dodir razišao se tako potpuno da se objavljuje u svakoj zemaljskoj vrsti.
kao i tvoja žeđ koju sam poznavala samo kao svoju vlastitu.

s trudom čuvana za misao o tebi suza vlastitim tokom probija sebi put u zraku, tražeći od ptica prihvaćenim instinktom ušće u oblacima.

u tvome licu tama odgaja za svjetlost mlade, u astronomskim tablicama još neodređene zvijezde.
uče se da nose izgled, da posjeduju bljesak i inteligenciju budućih uzbuđenja još nesmišljenih ljudi.

tvoja silueta razljeva se van svog obrisa, na sve strane, kao da nikada nije služila kao uniforma ljudskom tijelu ustaljenom u svojim prostornim mogućnostima.
istovremeno si visok i nizak, vitak i bez vitkosti.
prostor koji te smiješta u sebi tako je prostran kao da su se svi vidokruzi koje si bilo kad predvidio sabrali u jedno mjesto.
u njemu si bezgraničan.
takav si kao da te još uopće nema.

kada te nema, svi elementi postojećeg svijeta vraćaju se u svoju još prije potopa ustaljenu neovisnost.
ni od kakve koristi nije znanje o njihovoj suradnji obavljenoj dok si bio tu.
međusobno su nezavisni.
vatra gori bez kisika i bez gradova prepuštenih njenom bijesu.
zrak postaje nepokretan, neuznemiravan bilo kakvim plućima ili razlikama temperatura.
kada bi moglo potrajati duže, skamenilo bi se i ptice bi u svim mogućim pozicijama za vječna vremena učvrstile svoju vrstu.
mogle bi postojati u javi, u snu i u srednjem stanju, u beskrajnim reprodukcijama stvaranim po sistemu beskrajne trake mašte.
čak i obujam daha potreban za jednu notu njihova pjeva bio bi izmjeriv...

... ova evo ruža, nakon mnogo vježbanja svoga tkiva proizvela je boju koja bi, ustaljena, postala početak nove ere saznanja.
samo o zemlji ovisi da stanje cvjetanja traje do rođenja, do sviježe osjećajnosti...
... i traje...

ovaj, evo, pejzaž ispunit će u ovom trenutku nade svih dosadašnjih.
očekuje samo da stigne jedan mrav koji, udaljen stotinu vidokruga nosi posljednje zrnce pijeska neophodno za uzbuđenje...

zvuk se razliježe bez glasa, samim svojim pojmom.
svjetlost se ispunjava čak i u očima slijepih.
pojavljuješ se i nestaješ.
takav si kao da te nema.

kada te nema jasnoća mojih čula djeluje tako da mi se čini da postojiš.
neuhvativa je granica između bezgraničnosti tvoje prisutnosti i osjećaja tvog nedostajanja.
u trenutku kada ta granica postane poznata postat ćeš u poznatom mi stupnju (ili dostupno mom domišljaju) dalek ili blizak.
biti ćeš takva, drugačija i još drugačija, a ipak određena, ma i raznoliko određena uspomena.
tada...
... kada moje sjećanje na tebe ostari, kada te mašta izgubi imam onu sigurnost, konkretnost osobine koja je komplicira...
... bez kolebanja sjećat ću se tih tvojih očiju, tih ruku i te siluete.

htjela bih, a to ne ovisi o meni, da si mlad... da imaš oblik jedne od onih zvijezda što su tako dugo proučavale tvoje lice...