Penik Atek

3.8. bi nam bio termin.
moram priznati da sam se dosta bojala tog datuma i nisam bila sigurna dal' bum u stanju ili ne...
zapravo, kada sada gledam sa odmakom - zaista je sve onako kako treba biti. ništa se ne događa bez razloga i na nama je da bolje otvorimo oči i dobro promislimo što se zapravo desilo i koje nam se mogućnosti pružaju.

možda to zvuči malo čudno, pogotovo kada se radi o toliko velikoj stvari kao što je dijete, ali...

sada vidim koji mi se put otvorio. a ne bi da nije bilo bebice... barem tako mislim...

baš smo nekako lijepo proveli taj dan. ništa planirano a ni ništa pretjerano tužno. čak smo se toliko nasmijali pričajući o tim danima, o facama staraca, o mom trčanju iz wc-a sa testom umočenim u čašu sa pipi, o velikom plusu ko kuća, o mojoj borbi da ne napravim test :D i o mom sirotom dragom koji je u to vrijeme morao prati zube nakon svake pljuge koju je zapalio i o tome kak se u trudnoći zapravo skuži koliko ljudi i stvari smrde. bez obzira na to kolko se peru...

i oboje si ne možemo zamisliti to da bi sada već sigurno imali jednog malog pokakanog i gladnog sisavca.
ja se sada ne osjećam ni spremnom na to.

doći će vrijeme...
do tada moramo vidjeti što nas čeka na novootkrivenom putu :)