čet - 01.10.2009
femili
imam dojam da se raspada... kao i kuća. ima nekih čeličnih spojki koje još drže stvar na okupu, ali ne njuši na dobro.
fitilj mi je sve kraći i moj status 'kristalne kocke vedrine' polako pada u vodu. često na putu do posla zamišljam kako istresam stvari u lice i onda iznenadim samu sebe količinom gorčine.
jer, nisu nas tako učili...
kuća je, baš kao i ta moja luda familija bila sigurno utočište. čvrsto, stabilno mjesto, punkt, lijek za sve boljke...
i što više rastem, to više vidim kako stvari zapravo nisu takve dovoljno dugo da mogu reći da sam prevarena.
posted by zla garderobijerka at 1. listopad 2009 10:04:01, |
3 Comments:
a možda samo odrastemo i shvatimo da nije sve tako savršeno kako nam je izgledalo kad smo bili mali; odjednom nas roditelji toliko ne grle i ne govore nam kako nas jako vole nego se ljute na nas jer bi trebali shvaćat probleme koji njih muče, jer sad smo ipak 'veliki' pa je vrijeme da shvatimo da život nije bajka... a možda sam se skroz krivo izrazila...:)
O kako mi je to poznato... S 13 godina napisala sam u dnevniku "Nadam se da ću i ja jednog dana naći nekog tako kao što je moja mama našla tatu." S 20 sam napisala "Nadam se da moj brak neće biti kao njihov." Vjerojatno umor i obveze, pa smanjivanje obveza ili njihova promjena (kako kod koga, pretpostavljam) uzmu svoj danak. No to ne znači da nije moguće iz krize izaći. Da, baš kao i kuća, i ljudski odnosi postanu oronuli ako se zidovi ne uređuju redovito, ako se ne popravi špina koja pušta vodu. Nekad su potrebni malo radikalniji zahvati, ali kuća može zasjati i u novom sjaju. Uz puno dobre volje. Želim ti obilje dobre volje. :)
Možda nam nešto stavljaju u vodu da se svi tako drastično promijenimo.