sub - 31.03.2007
da ne bi babinjača rekla da sam zla (btw, pusa, babekica...;) )
eh, teško si mogu posložit gomilu letećih misli o pedofiliji... zato mi je i dosta teško pisati o tome, jer ipak ne tipkam baš tak svemirski brzo...
anyway, kaj mene muchi sad kod toga?
realno - pedofilije je bilo i biti će je. kao i sexualnog uznemiravanja.
oboje na dijete može ostaviti posljedice...
ali posljedice mogu ostaviti i roditeljske paranoje.
dijete ne reagira samo na riječi, nego i na geste i gestice kojih roditelj možda uopće nije svjestan.
toliko razmahana priča o pedofiliji sigurno ima gomilu svojih pozitivnih strana, ali sa druge strane navodi da oni malo paranoičniji svoje dijete zatvaraju u male zlatne kaveziće pri tom mučeći i same sebe...
razmišljanja tipa - neću ju dati sestri na čuvanje jer je njen muž možda pedofil - strašno su glupa...
ono što bi se, po mom osobnom mišljenju, trebalo napraviti je da se od najmlađih dana sa djetetom izgrađuje takav odnos da nam ono sa povjerenjem i bez straha samo može reći što mu se događa...
kako se to radi? pa mislim da nema nekog recepta. kao prvo, trebamo poraditi na sebi i svom odnosu prema ljudima općenito, a pogotovo prema djetetu.
naučiti prepoznavati 'izmišljeno' od onog što je možda ili svakako istina također je bitna stvar.
i ne radi se tako da svaku djetetovu priču za koju nam se čini da je izmišljena poslušamo preko ramena i komentiramo sa a-ha...
dakle - bitna je komunikacija...
također moramo otvoreno popričati sa djecom i normalno ih uvoditi u njihovu vlastitu sexualnost.
a to se događa još u ranoj predškolskoj dobi.
kada će dijete teoretski znati razlike, biti će mu puno lakše shvatiti objašnjenja nepoželjnih ponašanja... naravno, primjereno dobi.
i naravno, u nepoželjna ponašanja ne spada masturbacija. (strašno mi je kad roditelji svojoj djeci zabranjuju taj 'odušak').
također djetetu treba na suptilan način objasniti da nije u redu da mu netko radi nešto što mu se ne sviđa i da takve stvari uvijek može reći nama. bilo da mu je netko maznuo bonkas ili mu je gurao ruke u gaćice - mi moramo poslušati što nam dijete govori.
uglavnom, izgrađivanje odnosa komplexna je stvar i ne događa se preko noći. traje od rođenja.
rezime: smanjiti paranoju koja dovodi do našeg neverbalnog ili verbalnog pokazivanja straha od ljudi, a povećati dobru komunikaciju.
ne zaključivati na prečac o 'težini' ili istinitosti problema djeteta.
pratiti crteže, priče i igre djeteta te se informirati što je primjereno dobi, a što odskače od normale.
naime, mala djeca vrlo često stvari prerađuju upravo igrom.
ako majka tjera dijete da jede i da se ne smije diči sa stola dok to ne napravi, ono će se vrlo vjerojatno igrati sa svojim medom igre u kojoj je medo dijete, a dijete majka, te 'majka' ne dopušta 'djetetu' da ustane od stola uz sve popratne riječi i rečenice...
isto tako može prerađivati i razna neprihvatljiva sexualna ponašanja ili druge oblike zlostavljanja.
ako dijete ne želi razgovarati sa nama oči u oči, dobro je da uzmemo neku njemu dragu bebu, pa da beba priča, postavlja pitanja, tješi,...
i još jedna informacija za kraj:
u svakom vrtiću u kojem sam bila postavila sam pitanje - što ako naiđem na dijete za koje sumnjam da je zlostavljano?
odgovor je uvijek bio: - tu nemreš ništ! moraš prijaviti stručnom timu, pa oni onda rade dalje - a to se obično ne desi...
stravično!
anyway, kaj mene muchi sad kod toga?
realno - pedofilije je bilo i biti će je. kao i sexualnog uznemiravanja.
oboje na dijete može ostaviti posljedice...
ali posljedice mogu ostaviti i roditeljske paranoje.
dijete ne reagira samo na riječi, nego i na geste i gestice kojih roditelj možda uopće nije svjestan.
toliko razmahana priča o pedofiliji sigurno ima gomilu svojih pozitivnih strana, ali sa druge strane navodi da oni malo paranoičniji svoje dijete zatvaraju u male zlatne kaveziće pri tom mučeći i same sebe...
razmišljanja tipa - neću ju dati sestri na čuvanje jer je njen muž možda pedofil - strašno su glupa...
ono što bi se, po mom osobnom mišljenju, trebalo napraviti je da se od najmlađih dana sa djetetom izgrađuje takav odnos da nam ono sa povjerenjem i bez straha samo može reći što mu se događa...
kako se to radi? pa mislim da nema nekog recepta. kao prvo, trebamo poraditi na sebi i svom odnosu prema ljudima općenito, a pogotovo prema djetetu.
naučiti prepoznavati 'izmišljeno' od onog što je možda ili svakako istina također je bitna stvar.
i ne radi se tako da svaku djetetovu priču za koju nam se čini da je izmišljena poslušamo preko ramena i komentiramo sa a-ha...
dakle - bitna je komunikacija...
također moramo otvoreno popričati sa djecom i normalno ih uvoditi u njihovu vlastitu sexualnost.
a to se događa još u ranoj predškolskoj dobi.
kada će dijete teoretski znati razlike, biti će mu puno lakše shvatiti objašnjenja nepoželjnih ponašanja... naravno, primjereno dobi.
i naravno, u nepoželjna ponašanja ne spada masturbacija. (strašno mi je kad roditelji svojoj djeci zabranjuju taj 'odušak').
također djetetu treba na suptilan način objasniti da nije u redu da mu netko radi nešto što mu se ne sviđa i da takve stvari uvijek može reći nama. bilo da mu je netko maznuo bonkas ili mu je gurao ruke u gaćice - mi moramo poslušati što nam dijete govori.
uglavnom, izgrađivanje odnosa komplexna je stvar i ne događa se preko noći. traje od rođenja.
rezime: smanjiti paranoju koja dovodi do našeg neverbalnog ili verbalnog pokazivanja straha od ljudi, a povećati dobru komunikaciju.
ne zaključivati na prečac o 'težini' ili istinitosti problema djeteta.
pratiti crteže, priče i igre djeteta te se informirati što je primjereno dobi, a što odskače od normale.
naime, mala djeca vrlo često stvari prerađuju upravo igrom.
ako majka tjera dijete da jede i da se ne smije diči sa stola dok to ne napravi, ono će se vrlo vjerojatno igrati sa svojim medom igre u kojoj je medo dijete, a dijete majka, te 'majka' ne dopušta 'djetetu' da ustane od stola uz sve popratne riječi i rečenice...
isto tako može prerađivati i razna neprihvatljiva sexualna ponašanja ili druge oblike zlostavljanja.
ako dijete ne želi razgovarati sa nama oči u oči, dobro je da uzmemo neku njemu dragu bebu, pa da beba priča, postavlja pitanja, tješi,...
i još jedna informacija za kraj:
u svakom vrtiću u kojem sam bila postavila sam pitanje - što ako naiđem na dijete za koje sumnjam da je zlostavljano?
odgovor je uvijek bio: - tu nemreš ništ! moraš prijaviti stručnom timu, pa oni onda rade dalje - a to se obično ne desi...
stravično!
posted by zla garderobijerka at 31. ožujak 2007 12:07:00, |
1 Comments:
« back home | 
je, potpuno se slažem, grozno je što ne možeš ništa napravit! i sve što si navela kao preventivu, dobar odnos s djetetom i dobra komunikacija, to je potpuna istina. nažalost, zlostavljači su često u samoj obitelji... prestrašno! zaista ne znam kako ću se nosit sa svime kad jednom budem imala klinca ili klincezu.