zlica u raljama bračnog života

naravno da je haljina zajebana... čak nije ni do moje novonastale težine... i na moment su me čak uvjerili da je to ok sve dok nismo još jednom probali. doma. naravno...:D

sutra fino moram nositi haljinicu teti da prepravi taj jedan dio... onaj dio ispod pazuha koji uvijek strši, makar imali i 30 kg. samo kaj je meni taj dio tak stisnuti da to izgleda ko da imam još dvije dodatne cice... toples cice bez bradavica :D:D:D

ostatak haljine je super. makar mi je i on izgledal nekak 'that's not me' dok nije došla the ogrlica! za koju je zaslužna teta aja.

teška sam u nekim stvarima. pogotovo kad je riječ o nakitu i cipelama. sa odjećom nemam izbora, makar bi i to mijenjala da imam prijateljicu koja šiva i dobro me poznaje. a pošto imam vrlo malo prijateljica od kojih ni jedna nema čarobne moći kao što su dizajn, šivanje i depilacija, a društvo ne prihvaća da hodam gola po svijetu - što trenutno niti nebi bio neki predivan prizor :D - onda moram obući to već nešto kaj imam...

no... ogrlica. teta aja najbolje zna taj moj problem i jakojako dobro poznaje moj ukus u čijem je kreiranju i ona sudjelovala. nakit mi, kao prvo mora kliknuti na prvu. svaki bed vajb šalje ga u zaborav kolko got on bio lijep. iskreno, razmišljala sam o nekoj sličnoj ogrlici ali znajući ponudu štancanih pizdarija nisam se ni trudila prošetati nakit dućanima. i onda me aja odvukla u the dućkas u kojem je bila the ogrlica i dan se popravio :D

još samo da popravim haljinicu i that's it...

baš sam si jutros, na konačno zasluženom godišnjem odmoru, stavljajući vodu za moju kombinaciju nesa i kapučćina razmišljala o tome kako bi zapravo bilo lijepo imati kettle. i bilo bi. čak sam imala i daydream o tome kako se onak, pospanih okica dovlačim do špareta i stavljam kettle na plin pa kljucam dok ne čujem onaj piskavi zvuk od pare. i onda radim i čaj i kavu.

sigurno bi pila više čaja da imam kettle... sigurno... bar je to bila početna misao.

a što ako ne bi pila više čaja? što ako bi zaboravila da imam kettle? što ako mi se ne bi dalo stavljati vodu u njega?

ali, možda bi mi se ipak dalo? bar zbog tog piskutavog zvuka... možda bi baš sa kettleom počela svako jutro piti čaj. i popodne. i prije spavanja...

a ko bi ga čistio? to je dosadan posao - pranje kettlea...

ali ako svaki dan odlučno kažem da ću ga isprati, možda i ne bi bilo puno zajebancije oko njega. kaj ti je to? ništ... svaki dan ga malo propereš i nema kamenca. makar je ona rupa gore mala za poludit'...uostalom, kaj ako v. i k. neće brinuti o njemu? da li smo mi uopće sposobni imati kettle?

da li ću stvarno piti puno čaja ako ću imati kettle? možda je moj problem u čekanju da čaj postane čaj a ne u vodi? možda nabavim jedan kettle i onda uopće ne počnem piti puno čaja, nego samo malo više kave?

a da kažem nekom da mi za wedding pokloni kettle?

to bi čak bila ok ideja...

a sviđa mi se i onaj mali drekec s kojim se radi kava. onaj kaj ima filterić i dole vodu pa gore staviš kavu i onda dobiješ gotovu.

ali onda moraš kupovati filtere... to bi sigurno zaboravljali pa bi taj mali dio posuđa stajao zaboravljen u špajzi...

kettle it is...

... a mene ugodno štiti naš resasti žuti suncobran. kul... konačno imam laptop! to mi konačno daje neku novu slobodu u ovoj online zatočenosti.zatočenosti kažem jer, realno, od kada imam pristup kompu - a to je sada već nekoliko godina pa i više, osjećam se maaaalo online zatočeno. to je neka dobrovoljna zatočenost proizašla iz divnog osjećaja da konačno mogu barem u nekih 90% pratiti svoj tok misli. tako je počelo. puno sam pričala nekoć. čak i previše za mene pričalicu a kamoli za one koji su slušali. onda sam jednom slučajno, za neki seminar ili što već posudila električnu pisaću mašinu iz firme od tete aje. i to je bilo to. taj divan, mek zvuk tipkica koje reagiraju i na najmanji podražaj i imaju mogućnost barem od prilike pratiti taj, jel', tok misli urodio je sa nekolicinom ispisanih stranica.

izmišljala sam povremeno seminare samo da mi u ruke ponovno padne to električno čudo. onda je buraz dobil komp. pa je buraz otišao na more a meni su na istraživanje ostavljena prostranstva interneta. toliko nekog čudnog strahopoštovanja prema gomili mogućnosti... i taj blaženi e-mail! o kako je to bilo dobro!

u to sam doba još puuuno čitala. čak sam još čitala i novine što danas više ne činim jer je to ravno mazohizmu težih razmjera. gledala sam dosta i filmove i serije i reklame. i sve se to moglo prekrasnim tipkama prenjeti na mail i poslati gomili ljudi koji onda na izbor dobiju da pročitaju ili nepročitaju. blog tada kod nas uopće nije postojao. a ovo je bio moj mali slatki e-mail blog :D...

onda sam otkrila ovo čudo. i prošlo me, moram priznati. nije više bilo intime moje sobice nakon što sam odselila. komp koji dijeli nekoliko ljudi ipak izgubi na čari.. i tipkice se brzo 'izližu'...

a sad, ko zna :)

pripreme za - kako neki kažu THE day kao traju.

kao - kažem - jer to i nisu pripreme kakve ti utuve negdje u podsvjest kad slušaš kako su se drugi pripremali.

u podsvjest - kažem - jer sam sanjala noćas da je 20,05 a do 20,00 sam trebala pokupiti wedding dress i onda sa svojom najboljom tetom ajom nađem jedini dućan koji radi i u kojem isprobavam zelenu hlaćo-haljinu sa nekim volanima i šljokastim našivenim srcima koja ostaje jedini izbor i moram se pomiriti sa autfitom njemačke turistice.

kad sam budna stvarno me ne brinu pripreme. mi to odrađujemo genijalno, pa smo u jednom danu odvalili najbitnije stvari, mjuza je riješena uz jednu kratku pivu na čuđenje kize, torta je isto okvirno dogovorena, prostor smo dogovorili u sekundi.

tako da i daslje ne razumijem što to ljudi pripremaju po 2 godine?!?