zlica u raljama bračnog života

eto, nisam bila na iskri već 100godina. i odem malo vidjet kaj ima...
i neki tip veli da bi želio čistiti čizme uz naknadu, bez da se trebamo vidjeti...
e sad, to mi je poslal na sva 3 postojeća profila...
sad si zamislite, da otvorim još 2, nabavim neke čizme za malu lovu na placu i šaljem mu jednom tjedno na čišćenje i zadovoljavanje njegovih sexualnih potreba, tražeći pri tome neku ok naknadu, imala bi sasvim solidan džeparac...
phahaha!

nebum, nebum, samo zamišljam :)  

od kada se šodram velikim količinama vitamina c, točnije 98% askorbinskom kiselinom, moj se život promjenio...

vesela sam. imam energije. i - ponovo crtam....

u dva sam dana napravila oko 18 pločica koje su mi sve redom užasno slatke!

isto tak su mi taman u ta dva dana krepali i mob i net. i nisu mi uopće falili. ok, mob je proradil, ali ko da i nije...

a net je proradil prije kojih pola sata... ko zna na koju foru...

otkrila sam i da mi je zabavno pit pivu ako popijem samo jednu.

i jest paštetu mi nije fino jer onda rigam cijelu noć. :)

joojjjj, kak sam ispala iz škribomanskog štosa! sad mi se sam crtkara!

btw, božićne poklone možete početi rezervirati :)))

aaa ne...
nije...
kaj sad? kakvi planovi?
zašto si pogubljen ako nemaš plan?!?

da, ja nemam generalan plan! n-e-m-a-m! ja nemam plan da ću raditi u jednoj predškolskoj ustanovi cijeli život. nemam! da, makar završavam taj fakultet. nemam!

nisam imala ni plan da ću biti veterinarski tehničar. nisam! makar sam završila tu školu...

imala sam plan da budem veterinar.
i odustala sam od njega.
kao i od većine svojih planova.
ne zato što su oni bili teoretski neostvarivi, nego zato što svijet jednostavno ne funkcionira tako!

svijet nudi kompromise, a ja na neke ne želim pristati. i dok je to tako, ja neću imati plan...
bar ne definitivan...

naravno da stalno promišljam i tražim... tražim i ono što volim i ono od čega ću moći preživjeti. i znam da ću, dokle god imam rukice, moći isto to i napraviti...

ne, ne, nisam ja baš toliko razmaženo derište da mislim kako ću imati svoj prostor, biti svoj šef i raditi ono u čemu uživam, ali - da, ja si to želim....
i dok do toga ne dođem, radit ću štagod...

ali da prepotentno razmišljam kako bi mi bilo ispod časti raditi za 2000kn, ne... to nikada ne bih...

rađe bi mala taj svoj poludučančić/galeriju/slušaonu/igraonicu i preživljavala od 2000kn nego da se gušim u lovi i podvaljujem govna...

najlakše je napraviti kalup i štancati...

ali, to nije plan. to je želja. želja ne propada. planovi da.
želja ne radi negativan pritisak.
planovi da.

i zašto bi ja bila čudna ako me planovi jednostavno ne zanimaju?!?
zašto bi moj život trebao biti kao po trakici?!?
da li je 'imati plan' garancija da bi bio sretan?!?
e pa nije...

i da - trenutno nemam pojma. i nije da mi se tako sviđa. ali nije ni da mi se ne sviđa. zašto?!?
zato što upotrebljavam sive stanice!
zato što kombiniram!
zato što sam otvorena za nove mogućnosti!
ha!
o-t-v-o-r-e-n-a z-a n-o-v-e m-o-g-u-ć-n-o-s-t-i!
key!

lala

znate ono kad imate neko mjesto kojem se jaaaako veselite i o kojem mislite puno puno tokom godine... zapravo, kad god bi htjeli pobjeći sa mjesta na kojem jeste, zamislite baš to vaše odabrano mjestašce i život vam je lijep...

e, a znate onaj feeling kad nekog baš  ne poznate, ali ste povremeno vrlo blizu i taj vam je netko izuzetno simpatičan, pa kad ste u suživotu sa nekim ko baš i nije takav, onda si mislite - joooj, da je on bar ko oni simpatični...

eh... imam i ja to svoje mjesto. zove se malo selo na lošinju :).
to je moj mali raj, malo mentalno, a i povremeno stvarno utočište...
malo selo na lošinju znači pražnjenje i punjenje. znači pijenje kave na terasi uz samo cvrčke, kupanje na plaži na kojoj u krugu od 20 metara sigurno nema nikog ko bi vam smetao, znači brekrasno bistro i čisto more...
znači odmor i uživanje...

i tako, dođoh ja, prespavah, popih kavicu, okupah se i ... anyway, došli su mi moji mili lošinjanski prijatelji sa bratićem na pivicu...

program je takav da se otvori piva i uzdiše od zadovoljstva uz pokoju šalu i pošalicu i hranu koju teta aja od nekud samo nosi...
sjediš, gotovo šapčeš od same atmosfere, čuju se samo cvrčci i zaigrana djeca. lijepo ti je...
tu su ljudi koje voliš... na mjestu koje voliš...
i tako je sve lijepo i onda pššššššššš BUUUUUUMMMMM!!!!!

jebate?!? kae ovo?!? granatiranje?!? iznad glava nam lete iskrice! srce nam je stalo na moment!
guc pive i nastavljamo dalje....

taman se vratiš u formu a kad ono pšššššššššššš BUUUUMMMMMM!

franjo: - dosta više, jebem ti mater glupu!
susjedov glas: - dobro, jel' ti imaš nekih problema?!?

naime, imam inače vrlo simpatične susjede. ugodne. novije. kupili su prije par godina kuću do nas.
to je onaj tip susjeda koje je ugodno imati - isti glazbeni ukus, mlađahni, simpatični, ugodno čavrljavi... vole selo, prirodu... hodaju s vrećama za smeće, paze na okoliš, imaju ista mišljenja o većini stvari

e pa... ti su susjedi odjednom odlučili svog sina upoznati sa čarima pirotehnike.
nabavili su oni tako nekoliko raketica, pa nek mali pali i uživa... a ostatak sela nek se trese od straha...

franjo se sekundu nakon gornjeg dijaloga ispričao na reakcij, rekavši kako se usrao i reagirao u afektu i kako, jebi ga, je ovdje došao uživati u miru, a ne u bum bam neugodnim zvukovima. susjedi su se bez riječi pobrali u kuću...

lošinjani su popizdili jer je ipak blizu osorčica, šuma, makija i ine lakogorljive materije, ali spriječili smo moguću nesreću tog tipa... a možda i djetetovu šaku...

no, nije bitno ni to...
bitno je da se susjedi sada ponašaju nimalo simpatično.... točnije - uvrijeđeno.
više ne pozdravljaju...
ili pozdravljaju na silu...
ko curice od 12 godina kad ima kažeš da imaju male cice...

i nije mi to jasno, moram priznati....
iz više razloga:
1. nismo se m derali na njih
2. da se i jesmo derali, i kreten bi vidio da smo se derali s pravom
3. i one bi se derale da je netko narušio njihov mir
4. jebemu misha, to je jednostavno tak!

mislim, bolime dupe za njihov povrijeđeni ego. zaista. samo ne volim to izvrtanje krivnje... spali šumu i ona viči na susjede kaj te nisu spriječili.
zajebi stvar pa onda glumi povrijeđenu gospođicu....

jao ljudi - naučiti gutati vlastita govna je teško! znam! durenje na samoga sebe traje kratko....
ovo prelazi svaku mjeru...
i ostavlja malu flekicu na mom raju... doduše, izbrisivu...
a moglo je biti i gore...
eh...:)

This time
I won't show I'm vulnerable
This time
I won't give in first
This time
I will hold out with my love
This time
I will not be hurt

I'm gonna love myself
More than anyone else
I'm gonna treat me right
I'm gonna make you say
That you love me first
And you'll be the one with the most to lose tonight
This time

This time
I won't let my emotions rule my life
This time
I'm gonna keep my heart locked safe inside
This time
I'm gonna be my own best friend
This time
I'm gonna be the one

To win
Your love
Your affection
To hide
My fear
Of rejection
This time

prošla je i ta pariz epizoda...
više mi ništa ne miriše na konje, pa mora da sam se aklimatizirala na ovim prostorima... već sam u staroj trci s vremenom, samo s jednom razlikom - od danas ne radim!
što i nije toliko loše... pošto mi pare trenutno ne trebaju, a i baš sam se nekak nabrijala na čišćenje vlastitog organizma od zlih otrova o kojem pričam već mjesecima...


i svako jutro kada odlazi na posao meni je ko jedan mali teški rastanak...
ali se ipak tješim činjenicom da svaku noć kada nije u vojsci zaspim s njegovim nosom za svojim vratom, sa predhodnim dugim maženjima i još dužim i lijepim razgovorima, a tako se i budim...

anyway, meni za idućih 10ak dana:
gomila soka, većinom od agruma... grejp je danas na tapeti. htjela bi iskombinirati grejp, ananas i limun za jutro. to je umjesto kave. ko mala bomba za buđenje...
jede se samo integralna riža i povrće - sirovo ili kuhano na pari...
iako bi sol i masnoće trebali biti potpuno isključeni, mislim da ću ja ipak malo soliti rižu, morskom soli, a kuhano povrće preliti vrlo malom količinom fiiiinog korčulanskog ulja pomiješanog gomilom češnjaka i peršina iz vrta...

luk i češnjak vrlo su bitni sastojci, jer pomažu u tjeranju svih zala... a i ne-zala, pa me baš zanima kako će mi zgledati sexualni život za par dana :D...

anyway, za one koji žele smršaviti pa slučajno nabasaju na ovo - ovo nije za mršavljenje, čak je i upitno da li se skine koja kila (javit ću vam;)), ovo je isključivo za protjerivanje toxina van...

o tom bum pisala na biljnom blogiću kad se sjetim lozinke ;)...
lalala

- kaži, zagonetni čovječe, tko ti je srcu najdraži? otac ili majka? sestra ili bratac?
- ja nemam ni oca ni majke ni sestre ni brata
- a prijatelji?
- smisao te riječi do dana današnjeg nisam spoznao.
- a domovina?
- ne znam u kojem se kraju svijeta ona nalazi.
- možda voliš ljepotu?
- volio bih je kad bi bila božanska i besmrtna
- zlato?
- mrzim ga, baš kao što vi mrzite Boga.
- pa što onda voliš, čudnovati stranče?
- volim oblake, oblake koji putuju... tamo... tamo daleko... one divne oblake! 

baudelaire, stranac

večeras sam upoznala camille, moju 17godišnju sestričnu.
strašno je slatka i tipično genski prdodređena da bude požarica...
čisto jedna ugodna večer uz finu klopu, pomješana francusko-englesko-hrvatskom kombinacijom komunkacije...
ali, sve se razumijemo...

camille želi doći ovdje, ali sa tatom... stanko šuti...
možda tu i tamo odmahne rukom... kaže nešto slično 'pih'...
koliko je samo moćna magija pariza...
jača je od gena...
ili je to nešto što se zove dug ostanak ili davan odlazak...
branka kaže da bi mu puklo srce da dođe...
ja ne znam...
gledam ga s leđa kako hoda pariškim ulicama... ima nešto belmondovsko u sebi. krem jakna, slični pokreti, pljuga u ustima.
pariz je definitivno njegov grad. dobro ga nosi... kao obješenog na reveru... on sada pripada njemu, zagreb više nije njegov.
ne čudi me što je ostao.
pariz je droga.
ne samo zbog svoje fizičke pojave - arhitekture i veličanstvenog neba, nego i zbog štiha... šarma...

pokazujem mu slike... ne gleda nikoga od braće i sestara, čak ni kuću... kao da gleda kroz njih, u neko vrijeme koje je ostavio davno tamo...

čudno je to...
trebala sam preći put do pariza kako bi upoznala stari zagreb...
da bi otkrila šarm zagrebačkih fakina/kavalira.
da bi našla jezik koji ovdje već odavno nitko ne govori...
kako je to smiješno!
zagreb živi ovdje, a u samome sebi je nestao...
a pariz... valjda je isto i sa parizom... meni on živi u glavi... u pričama... i u viđenom, možda više dodanom i zamišljenom... izvedenom...

pariz me zaveo tim svojim jutrima na port royalu, kišom koja me čini sretnom i koja dolazi iz čudnovatih oblaka...
zaveo me kombinacijom zlatne na sivom, zelenkastom vodom...
oblacima koji kao da vise i ponašaju se tako da mislim da mi nakon njih ni jedan dodir više nije potreban.

nakratko me ukrao zagrebu.
ponaša se poput onih ljetnih ljubavnika, galebova... znaš da je njihov šarm varljiv, znaš da je samo privremen, ali ostaju u srcu zauvijek... sama pomisao na njih stvara osjećaj topline u želucu...

zagreb mi daje utočište, sigurnost... subotnja jutra sa suncem na fasadama...
zagreb je moja ljubav... nešto što se može usporediti sa mužem...
a pariz?
pariz me budi sa smješkom, poklanja mi svaki puta drugačije, veličanstvenije nebo...
radi da ga želim, otkrivam, da za njim čeznem i maštam... da mu se nadam...
on je kao ljubavnik...

pariz je iluzija.
zagreb je stvaran.

pariz je privremen.
zagreb je stalan

versailles...
tona turista (oh da, i ja sam jedan od njih, ali netipični...) koja mi smeta da fotkam...
kilometarske kolone da se uđe... pa ne ulazim... nigdje nisam ušla do sada, baš iz tog razloga. to ću jednom po zimi...
ok, ušla sam u vrt... za 4 eura...
nismo bili dugo...
klopa, pa montmartre...

       *      *      *

strašno mi se sviđa stankova galerija. mala je i udobna i milan koji prodaje je strašno simpatičan...
na svakom koraku se prodaju stankovi 'pariški klinci'... meni je to smiješno zato kaj doma pod krevetom imam oko milijon primjeraka istih :)...
mogla bi i ja ući u biznis, heh... pa opet napraviti boom s njima ko kad smo bili klinci.
cijelo djetinjstvo mi je prošarano tim slikicama.
tata je štampao iste na kaptolu, ljepio ih na šperploču, zakucavao vješalice, ljepio u celofan, a mi bi navečer uz tv prelazili vlažnom viledom preko celofana da se stisne...
pod dnevne sobe pretvorio bi se u polje klinaca koj se suše :)...
čak su imali i imena... cvjećarka, lovac, nogometaš, mali koji piški...

onda bi ih s tatom nosili po knjižarama. prije škole bi umjesto jednog dijela love dobivali bilježnice i knjige...

nismo imali puno, ali nam je bilo prekrasno!

sve se više zaljubljujem u ovaj grad... makar mi to i nema nekog smisla...
ovdje nije stanje za ostajanje. nažalost.

sinoć sam se baš nasmijala... opet smo ostali u ateljeu s jozefom i tonijem. tema je ko i uvijek - stanje u fr, tonijeva želja za povratkom + dosta smijanja...
anyway, idemo tata i ja nazad u hotel i na recepciji opet onaj isti tip kaj je bil dok me toni dopratio... upadamo mi, velimo hello, ja uzimam ključ, tata čeka i ne uzima ključ jer je branka već gore... frajer me čudno pogledava, pa onda tatu... hahaha! ja još velim tati kroz smijeh da kak tip brije da dovlačim starije tipove, s tim da ovaj sad još ide samnom u sobu, a tata me još zagrli, phaha!

vratile smo se s placa... išle smo kupit jaja, popiti kavu i napisati razglednice...
obooožavam taj plac! tak je mali slatki, ima sve - jako fino povrće... smješten je na jednom malom malom trgiću sa jednom slatkom gotičkom crkvicom... od njega vodi jedna uličica prema sorboni...
ima prefinu boulangerie sa naaajfinijim bagetima i kroasanima + najfinije kolačiće sa jagodama i malinama...
čak sam na tom placu, tj. u toj uličici našla neke zgodne stvari za obući... gledala sam malo obleku po st. micheleu, al' to je sve većinom isti drek ko ovdje, samo duplo skuplje... a ovdje su cijene još i pristojne + se može naći i neobičnih stvari...
još sam našla i jednu patku koja nevjerojatno liči na jednu moju nesuđenu patku... kod kineza :)... tam sam uzela i par corto maltese upaljača... za 1 euro...heh...
tata danas opet kuha ručak.. ribice...
paše mi kad on kuha, jer se onda ne prejedam ko navečer...
navečer obično nađemo neku slatku birtiju pa papamo... sve je fino... i stvarno uvijek imaju ooodlično vino!
ja si obično zemem patku sa raznim umacima. puževe maznem tati il' branki, jer mi je žao pojesti sve :). volim pužeke, kaj mogu...

hehe, stanko je sad u mućke stilu donio vrećicu sa nekim 'suvenirima'... vidla sam to tu na svakom koraku, a njemu je toga dao neki tip tonu . staklene kockaste tvari koje u sredini na neku foru imaju smješten eiffelov toranj koji je napravljen ko od fiiine paučine... e sad, ima i dodataka u obliku patke, srčeka i inih kič pizdarijica. čak dobiš i baterije, pa kad to upališ, onda cijela ta kocka disco svijetli, phahaha!

poslije ručka idemo na clignacourt...
preko stanka sam skužila da nam je nakupljanje starih i (obično) nepotrebnih stvari genski poremećaj...
ono kaj mi svi znamo skupit s krupnog odpada ili hrelića, u obliku starih lijepih kofera, škrinja, stolica, ormarića, kutijica, figurica, on dovlači sa clignacourta...
podrum mu zgleda isto ko naš! pun je slika i tih starih stvari...
sve me strah kaj bumo mi dofurali...:)

* * *

nismo bili baš dugo, nekak smo umorni... kupila dupli album joni mitchell, makar sam se jedva odlučila koju ploču od njih osamstopedesetmilijona da uzmem! fale mi ploče na bogovićevoj! fali mi višesatno prekopavanje po istima! bolje da ne živim ovdje jer bi, kao deklarirani lp ovisnik, svu svoju ušteđevinu trošila ovdje!
uzela sam još i kapu i trubicu za bajk... onu kaj stisneš pa smiješno trubi... mislila sam uzet jednu i luni, al' nisam... jbg...

tata je htio kupit jednu truljavu, ali ipak jako lijepu vrtnu ležaljku s početka 20og stoljeća, al' kad je saznal da košta 2000 eura, odmah je odustao...

kasnije smo još zgiljali do pompidoua...
strašno mi se sviđa! samo kaj je upad 44 eura, pa smo se samo provozali štengicama, prošli besplatan dio izložbe dizajna (skupila neke dobre ideje) i otišli se gubiti malo po kvartu u potrazi za klopom...

sad se idem strovaliti u krpice... zamoran je ovaj turzam! heh, a kaj je najbolje, nisam zbog njega tu ni došla! dakle, umorna sam samo od onih 10% iskorištenih u te svrhe! kaj bi tek bilo da sam tu samo zbog toga?!?
:)

ououou

dakle, tura je bila slijedeća:

• Madeleine

• Opéra

• Louvre
  

• Notre-Dame

• Saint-Germain-des-Prés

• Orsay
  

• Concorde

• Champs-Elysées

• Arc de Triomphe

• Trocadéro

• Eiffel
  

• Invalides

bus je onaj kaj je gore otvoreni...
branka i ja smo se trudile uštekat sluške da čujemo te neke korisne turističke informacije, ali nam to nije pošlo za ručicom... jedan dio ljudi imal je to na vuhima praveći se da slušaju, al' zapravo nitko nije ništ čul jer na cijelom gornjem katu busa to nije šljakalo... anyway, meni nije smetalo...

negdje kod opere počela je padati kiša... meni je to pasalo jer se 95%, uglavnom američkih turista, povuklo u zatvoreni dio busa... pa sam ekšli mogla i opalit koju fotku koja ne sadržava nečiju glavu s debilnim američkim brčićima...

ostala je jedna bucmasta simpatična britanka, njena kćer od cca 4 godine koja je stalno išla gore-dole, neki arap s vrećicom (dada, ta vrećica mi je pala u oko nakon londonskog letećeexplozivnog busa) i još jedan par...
imali smo savršen mir tamo negdje do  champs-elyséesa... al' to sam i očekivala - navalu na eiffel i champs...
osim kaj sam okinula par simpatičnih fotkica i doživjela grad kao takav, bilo mi je strašno interesantno gledati te turiste... imali su tak prejebene reflexe, samo su skakutali s jedne strane busa na drugu, ovisno o građevini koju su željeli imati u pozadini...
ja baš ne volim takve fotke... makar ajde, to još i kužim... al' ne kužim ono tipično turističko snimanje kamerom... ide bus i ti snimaš... i onda dođeš doma i pogledaš to jednom u životu i nikad više... pih... i zapravo ne doživiš grad kroz svoje oke, nego kroz objektiv...ne zapaziš te neke sitne detaljiće kao npr. fantastičnu kombinaciju sivog neba i zlatne statue na madeleine, itd...
al' dobro, ak ih to veseli...

meni se strašno svidio trgić ispred notre-damea...
onak, svašta se tamo događa + su neka dva tipa svirala jazz, oblaci su bili baš po mom ukusu...
kajaznam... da, naravno da su sve te ključne pariške  stvari impresivne, ali ja toliko volim pariške detalje...

volim lampe u kombinaciji sa eiffelom u pozadini.. volim zelenu siennu uz roskasto nebo... volim vrata i one male balkončiće na zgradama...
volim brasserie... mmm, to pogotovo volim... volim fontanu na st. micheleu... volim pločnike po kojima se možeš rolati... volim onu malu kavanu kraj port royala...

a mislim da ću sutra voljeti i montmartre...

29.7.2005
eto, moje prvo pariško jutro...
miješam nessicu maznutu iz hotela u reimsu olovkom...
heh, toni baš prolazi suprotnom stranom ceste...
sinoć mi nije dal da idem sama do hotela (koji je udaljen cca 5 metara od ateljea), pa me pratio dok su jozef i tata blabla... frajer na recepciji je bio dosta uznemiren kad mi je toni tvoril vrata... vajda je mislio da je to nekakav klošar koji me davi... to me dosta zasmetalo, došlo mi je da mu velim - that's my uncle, u freak... ali nisam... heh...

danas smo se branka i ja dogovorile da uzmemo onaj tour bus... makar mrzim te turizam spike, ipak je to najbolji način da u kratkom vremenu prođem grad... da krenem solo, samo bi montparnasse prolazila cijeli dan :)...

         *        *        *
tata kuha ručak, ja čekam branku pa da krenemo... kuha grah sa buncekom koji smo uspješno prešvercali.. skupa sa pršutom...
toni mu je izvadil iz nekog ormara nekakav zeleni ukiseljeni paradajz. veli da je to jozef dofural iz slovačke... prije 3 godine... phahaha!!!
uglavnom, njemu je to bilo žao baciti, jer je to jozefu ipak nešto kao uspomena... phahaha! morali smo to fotkat! iako je paradižnik zgledal poprilično 'zdravo', završil je u košu za smeće...
to me podsjetilo na onu moju epizodu čuvanja kroketa neka tri mjeseca. bili su mi tolko fini, da sam si ih spremila za kasnije, phehe... krv nje voda!

toni baš objašnjava tati kak je pariz u fazi propadanja. i tata veli da se u dvije godine promjenio tolko da je neprepoznatljiv... možda ne toliko fizički koliko atmosferski...
toni kaže da ima oko 30% manje turista, jako puno nezaposlenih, jako malo parižana... misle da je to možda i zato kaj ta jedna generacija odlazi. ja si nekak mislim da nebu propal... došlo bu možda do granice, ali onda bu se nekaj desilo...
uostalom, možda je i generacija prije njih mislila kako pariz propada, a to zapravo samo nije bio njihov štimung...
ja još, doduše, ne mogu suditi o ničmu jer sam premalo ovdje... a i sviđa mi se... makar mi je malo žao kaj nisam doživjela pariz onako kako su ga doživjeli oni...

28.7.2005.
jučer smo potegli do reimsa... nekak mi je pao kamen sa srca kad smo ušli u francusku... austrija mi je simpatična oduvijek, al' s njemačkom imam neki problem. malo su mi ljudi preusiljeni, sve mi je nekako neprirodno lijepo, svi su bolesno ljubazni...
francuski mentalitet mi je puno bliži... a i oni imaju moje omiljene crno-bijele kravice :)...
doduše, imaju i pun k... onih čisto bijelih...
reims je čisto simpatičan. prežderala sam se neke patke, tata nas je opet malo napio, tak da sam čorila ko klada...

no, eto me u parizu... oldfield i never goin' to get to france mi više ništa ne znače :)...
prva stvar koju sam primjetila na ulazu u pariz je da ima miris po konjima. nemam pojma zakaj, ali ima...

uglavnom, čudan neki feeling. tata i branka misle da se ne veselim, ali nije to.
meni je tu sve nekak ko doma. baš mi je sve jako poznato... čak mi je toliko poznato da mi nije ni čudno kaj je to tak...
trenutno sjedim u malom hotelčeku na port royalu, odmah preko puta ateljea (na port royalu u ateljeu živi jedan od dva moja pariška strica, op. zla)... strašno je sladak, mali, sa preslatko uređenim sobicama. nije ni toliko skup... baš je šarmantan... branki se ne sviđa. al' ona ima visoke kriteije.. samo da se ne iseli, po običaju :D...

atelje je strašno simpatičan i poznat. jako me podsjeća na našu kuću, što i ne čudi. ipak su oni ovdje odrasli, pa su dio štiha prenjeli tamo...
ekipa je fantastična! pa oni su ko kombinacija alan forda i mućki!
stanko (tatin brat), kojeg sam vidjela nakon skoro 23 godine, mi je živi dokaz da imamo genski poremećaj nenormalnosti i sakupljanja nepotrebnih ali zgodnih stvarčica.
s tim da je on kao ozbiljniji od tonija...on nije toliki boem (ili kak bi toni rekel - klošar), ali ima tu urođenu nenormalnost... on je dijete u tijelu 70godišnjaka...
tonija nisam vidla par godina. on je isti... drži ruku zamotanu u neku krpu, pije ogromne količine nessa, strašno je lucidan i ima svoje tipične šprehice koje su mi falile...
sa njima već 40ak godina živi i jozef, također emigrant, ali iz slovačke... jozef je jedno malo, mršavo biće. savršeno govori hrvatski, francuski i njemački... on im je tam ko najmlađi brat kojeg svi iskorištavaju...
uglavnom, njih troje rade te slikice za stankovu galerijicu..
puni su nekakvih sitnica, satova, olovčica, alata, starih stolica, slikica... i sve je to došlo do njih nekim čudnim putevima, baš ko u mućkama...
joj, sve to još moram malo posložit u glavi...
anyway, nakon atelje druženja krenusmo malo u šetnjicu. onak, od montparnassea do sienne...
usput smo se uspješno posvadili oko životnih (ne)planova, no o tom mi se ni ne razmišlja...

ono što me za sada naaajviše zadivljuje je pariško nebo... toliko je posebno i divno da imam feeling da bi mogla stajati na pont neufu daaanima i okidati fotke, samo da zabilježim sve te prekrasne promjene koje stvaraju oblaci nad parizom... i još vrijeme - malo kišica, malo sunce...
to je ona vrsta kiše koja nikom ne smeta...
ona kiša koju voliš... samo hodaš ulicama i smješkaš se uživajući u njenoj toplini i oblaku iz kojeg dolazi...
ovo je definitivno moj grad!
plus je klopa faaantastična!

hm... opet razmišljam o tom osjećaju poznatosti... sve, ali baš sve ovdje mi je kao da sam tu već toliko puta bila...

eto, vratih se... koliko vidim, porukice iz daljine nijesu funkcionirale... ali zato postoje olofkice i papireki i moje vrijedne rukice koje su sve bilježile, tak da bum idućih dana mejnli prepisivala doživljaje...
fotki imam tonu, ali je usb i cede potreban da bi moj komp postao prijatelj sa novim digidigijem ostao u tatinom tutachu... pa to s vremenom, jel'...

pa da krenemo:

26.7.2005.
tek je pola 8.mi krećemo oko 11. dakle + 2 do 3 sata... tak se to radi u mojoj familiji. na more smo kretali po 2 tjedna, tak da nemrem očekivati preveliku točnost...
kva je otišao prije nekih pola sata. nisam baš očekivala da će mu biti toliko teško. nekako sam tu ulogu pripisivala sebi.
a ja sam ga samo sprašila...
zlo mi je od dugih rastanaka, to sam danas skontala. što kraće, to lakše...
jbt, ponašam se ko da odlazim na 3 godine, a ne na 10 dana... pih... ko zna ;)

       *      *      *

tata i ja smo ko na mlazni pogon! pičimo kroz austriju prema branki. ona je na nekom biznis mitingu negdje u njemačkoj... iliti u pripizdini, kak veli tata...
baš prolazimo pokraj spitala... eh, eh... svjetski susret u austrijici prije 4 godine... lijepe uspomene...

       *      *      *

sjedim na prozoru nekog dojč gradića na c pušeći prvu pljugu nakon 100 godina... sve se to odvija u sobi za nepušaće. makar znam da sam paranoična, ipak sam na prozoru, jer me sa stropa vreba onaj drek koji detektira dim...
branka i tata čore u drugom hotelu. tu je sve puno... sad mi se baš deru pod prozorom... malo smo si popili, pa nisu normalni :)
na teveu dastin hofman u 'pasjem popodnevu' melje murjaku nekaj na njemačkom... oh! dojčlandojčland!
fali kva, makar mi je super...
spava mi se...


...