zlica u raljama bračnog života

svi oni koji su godinama dobivali po 10ak mojim mailova dnevno (oh da, bilo je to u doba dok još nisam imala pojma kaj je to blog), a koji nekim slučajem još navrate čitkarati moje piskarije, zasigurno se sjećaju razdoblja u kojem je zla eva još gledala televiziju.

bila su to lijepa vremena filmskih i serijskih recenzijica te zaluđenosti određenim tim jel' već...

bilo je to u doba kada se jurilo doma stisnuti rec da bi se snimio život na sjeveru. raspored je bio takav da bi se prvo pogledale mućke, onda bi se stisnuo rec (ok, možda ne baš tim redoslijedom). e, onda bi se moglo isključiti mozak, jer je dnevnim boravcima u našim domovima počela oriti slijedeća pjesmica:

In the eyes of a ranger,
The unsuspecting stranger,
Had better know the truth of wrong from right,

'Cause the eyes of a ranger are upon you,
Any wrong you do, he's gonna see,

When you're in Texas, look behind you,

'Cause that's where the rangers gonna be.

nakon te serije mjehur bi već bio dovoljno pun, a želudac prazan. sačekala bi se ona famozna 'spejs, d fajnl frontir', otišlo bi se isprazniti mjehur i napuniti želudac. oni najuporniji izdržali bi još i 911 reskju...

no, sada kada smo se prisjetili tih tv blagodati, da se ja fino vratim na stvar.

kao definitivni trash trash lover (dakle, ne trash lover, nego trash trash lover), oduševila me špica našeg heroja, mješavine miča bjukenna i džon vejna... (mora bit po vuku da ga jebeš)...

to fluorescentno nebo u pozadini, ta sačmarica u ruci, taj šešir na glavi... oh!

on, voker, čovjek koji se bori za svijet! on se bori protiv bandi! on se bori protiv droge! on se bori za ženska prava! on je otac svima nama, on je ljubavnik, uzgajivač brkova, majstor karatea, mirne ruke i dobrog oka sokolova! on vozi, leti, skače, jaše na bikovima te u istoj disciplini pobjeđuje + još dobiva (oh! to nikako ne smijemo zaboraviti!) nagradu za najsexy dupe u trapericama!

on ubija negativce ko boško buha nijemce!

i da, niste sumnjali - on se vraća na hateveove male ekrane!

bit će ovo zanmljvo ljeto!

a možda opet počnem gledati tv!

zapravo, sigurno...

a vi... mirno spavajte... jer on je iza vas!

i svakak odite na http://www.chucknorris.com/ da čujete njegov mili glasić!

uououououoooooooo

ostati ili postati?

kako pobjeći zamkama koje nudi kodak reklama, a uvuklo se u kosti nama, modernoj generaciji...

ne želim imati savršen stan, savršenog dečka, savršenog psa od savršenih roditelja sa savršenim rodovnikom.

ne želim savršen tepih i policu sa savršenim knjigama koje su in ovaj mjesec. ne želim savršen posao koji donosi savršenu lovu.

ne želim uvijek isto savršeno buđenje sa savršenim dahom koji mi pruža savršeni kaladont koji djeluje 12 sati.

ne želim pričati o suhoći savršenog vina i aktualnim irak događajima. a još manje želim znati stanje na burzi.

ne želim imati 30 godina a izgledati i ponašati se kao da imam 50.

ne želim krug ljudi u kojem se moram dokazivati. ne želim krug ljudi koji se mora dokazivati meni.

ne želim juriti za lovom da bi jednoga dana shvatila da istu imam, ali da nemam uspomene na život.

ne želim svojoj djeci pružiti sve. želim da se nauče željeti. da se nauče imati ciljeve i do istih dolaziti.

gledam beru. bero je blizu 40te. bero je more fun nego većina mojih vršnjaka. bero ima sve one mr dr titulice. bero radi ozbiljne i prejebene znanstvene projekte. beru sve to ne spriječava da upiše filmsku, ode na što više koncerata, dobro se zabavlja kad je vani, plešući sve u 16.

berini nešto mlađi prijatelji, oni od svojih 30ak godina, misle da je bero lud. bero sretne te uredno počešljane, u košuljice upakirane intelektualce dok kupuje povrće na placu. i onda ih prca. jer može. a oni misle da je bero lud. a bero se samo zabavlja.

kažu da nisam dovoljno zrela. samo zato što odbijam stereotipna ponašanja. želim raditi puno, ali ono što volim. novac?!? novac mi je potreban da platim stan i stavim nešto u zube.

moji snovi? neostvarivi? kako iz koje perspektive...

dok će oni težiti savršenoj kućici čiji će vrt urediti neki hortikulturalni stručnjak, ja ću svoju imati... to znam. imam takav feeling.

kako? e, pa to si ostavljam za iznenađenje.

radit ćete 15 sati dnevno da bi vaša ženica imala sve?!? pa, ja bi rađe imala malo, pa imala muža s vremena na vrijeme...

ima van morrison jednu... it's all in the game...

djeca rade i uče kroz igru. nikad mi nije bilo jasno zašto se igra kasnije pretvara u rad!

zašto se ne bi igrali da radimo? igrali da kupujemo kuću? igrali da plaćamo račune? igrali da smo u braku? igrali da odgajamo djecu? igrali da završavamo fakultet? igrali da kuhamo i peremo?

sjećate li se koliko je to bilo lijepo kada smo tako gledali na stvari?!? sa klikom smo lakoćom obavljali sve?!?

eh, to je trenutno moj san... da se vratim igri...

koji je vaš?!?

To dream the impossible dream,
to fight the unbeatable foe,
to bear with unbearable sorrow,
to run where the brave dare not go.

To right the unrightable wrong,
to love pure and chaste from afar,
to try when your arms are too weary,
to reach the unreachable star.

This is my quest,
to follow that star --
no matter how hopeless,
no matter how far.

To fight for the right
without question or pause,
to be willing to march into hell for a
heavenly cause.

And I know if I'll only be true to this
glorious quest
that my heart will be peaceful and calm
when I'm laid to my rest.

And the world will be better for this,
that one man scorned and covered with scars
still strove with his last ounce of courage.
To reach the unreachable stars.

tak, petljam se tu i tamo po sajtovima svojim dragih muzičara.

ima tu svakaj. dobrih fotki, koji interesantan tour date i tak... neka informacijica o albumčekima...

anyway, odem ja tak nakon 100godina na sajt od jamira da vidim dal' ma koja fotkica iz pule i dal' se na forumu može nać kakva informacija o bootovima.

a na tom forumu skoro svaka druga tema o tome kak oženit jay kay-a...

i nisu to sad tam samo neke klinke koje zaljubljeno gledaju svog idolčića. ima tam i starijih curica koje se sanjivo nadaju da će jednog dana jay naletit na sajt, vidjet njihovu fotkicu i ostat paf.

i onda si mislim - da li dio tih fanova zapravo zaista voli ono što taj band radi ili su zaljubljeni u sliku koju su si sami stvorili u glavi?!?

ne znam... od puberteta nisam na 'slavne' ljude gledala kao na 'slavne'.

to su, silom prilika, postale sirote kreature koje bježe od poludjele mase fanova, spašavajući živu glavu.

te masovne histerije oduvijek su mi bile interesantne. još od beatlesa. što je u talentiranim (ili danas - manje talentiranim) ljudima što ih čini toliko božansko idolopokloničkim?!?

pa i oni imaju kožu i kosu... i piške i kakaju i znoje se i smrde im noge nekad.

i uz to su zakinuti za jedan nice dio života.

jer što se zapravo dobiva slavom?!?

novac?

bilo bi idealno kada bi mogao raditi jebenu mjuzu i pri tome otići na plac, popiti kavu, otići na pivu, a da te pri tom ne prati petnaest podivljalih tinejdžerki i isto toliko tipova koji se poistovjećuju s tobom.

i da ne pokazuju prstom svaki put kad te vide i trkaju se laktom šapčući - e, to ti je onaj kaj je bio na televiziji...

oh da, posebni su oni! svi! naravno... bar oni aj kvalitetno rade svoj posao. bilo bi zaista interesantno popričati sa mccartneyem, cohenom, jay kayem, joni mitchell, dylanom, stringom...

sigurno bi bilo mnoštvo tema za razgovor.

ali pretjerivanje je ipak pretjerivanje...

napravili su velike stvari?!?

ma da?

pa napravila ih je i neka anonimna medicnska sestra! zakaj nju ne zahaltavamo na cesti i ne govorimo - joj gle, to je ona kaj je spasila već 10 života!

zato kaj ona nije na teveu i u novinama?!?

pih!

i onda se oni tam na tom forumu pitaju zakaj bend ne čita postove i ne odgovara na njih... ehej...?!?

pa oni rade muziku, vjerojatno to i pogledaju s vremena na vrijeme. a sigurno im je pun kurac naporno čitkarati pisamca sirotih postarijih ljudi u neproživljenoj krizi identiteta koji zaluđeno čekaju moment u kojem će im predmet njihovih želja dojahati na bijelom konju...

pa onda još one preseratorske spike - e, ja ti znam ovog i onog...

pa kaj onda?!? to te čini većim čovjekom?!?

onda sam ja on the top of the world! čudno, nisam znala da se to ovak manifestira :D...

uglavnom, tolko mi je drago kaj nisam slavna! kad to postaneš, tretiraju te ko invalida, i to još u karanteni...

ne dam ja svoju slobodicu! makar i zbog plemenitih ciljeva kao što je obogaćivanje svijeta pregenijalnim stvarima koje su produkt mojih eventualnih talenata :D... trudit ću se da ne dođu do izražaja :D...

ponekad sam uvjerena, makar to znam zapravo stalno, da se sve stvari događaju sa smislom. a neke se stvari događaju sa smislom baš da bi mi tog smisla bili i svjesni...

koliko nekoliko (ili samo jedan) događaja mogu promjeniti naš život? koliko nam mogu dati energije za izvlačenje iz vlastitih govana?!?

ok, to su sve individualne situacije. moje su gotovo uvijek one vezane uz muziku.

vjerujem da je muzika destna ruka Boga. mislim da je to najbolji način komunikacije sa Njim... i stalno, stalno me baš ona usmjeri tamo kamo trebam ići.

nakon divne pule, nakon prekrasnog jamira, nakon nekoliko užasno bitnih pjesama popraćenih odgovarajućom atmosferom koja mi je pomogla da, uz naježenost kože, vidim ono kaj mi je pred nosom, desio se jučer i taj konc u ribnjaku.

oh da, malo slabije čujem nakon jučer, ali znam da se isplatilo :D.

sharrie williams (http://www.sharriewilliams.com) se zove teta.

simpatična bucmasta crnkinja prejebenih glasovnih sposobnosti :).

teta sharrie se smije pokazujući svoje lijepe bijele zube od kada ulazi u ribnjak, pa sve dok ne izađe.

lupka svojim crvenim sandalicama na petu po stageu, gibajući se u onom divnom crnačkom ritmu. krasno joj se nabora koža na vrhu nosa kada pjeva nešto ljuto...

teta sharrie piči nevjerojatan blues...

i uz to širi takvu jebenu energiju da to nje normalno.

ono kaj mi je malko išlo na živce bila je ekipa koja je u početku bila za kurac. nije mi jasno kako je itko mogao ostati miran na tetu sharrie...

sharrie je nešto kao propovjednik. ona je kao ono svjetlo o kojem sam pisala u predhodnom postu. ako ga prihvatiš - sve sjedne na svoje mjesto!

ona grli, ljubi, silazi među ljude, smije se, plače na momente, mršti se, pleše, lupka, nasmijava...

ona puni.

i nakon cijele priče ostaneš malo popričati sa njom. sa tim hodajućim iskrenim smješkom. sa tom pozitivom u punom smislu te riječi. i onda saznaš neke stvari koje su ti nepojmljive. saznaš što znači biti beskućnik, premlaćivan, silovan, vrijeđan... saznaš što znači biti kokainista, alkoholičar... saznaš jednu drugu stranu priče koju teško povezuješ sa osobom koja pred tobom stoji.

a ona se smješka i samo kaže - jedini način da preko toga prođeš je da se ne okrećeš...

sjedili smo tako, kao pred nekim kaminom, donjevši joj svaka po jednu ružicu, pod njenim nogama i slušali...

i zaista... sve je toliko jednostavno. vjerovati da ćeš uspjeti, govoriti da možeš, pokušavati... to je jedini pravi put. sažaljevanje i inertnost ono su što nas drži zarobljene u zakutcima vlastitog života.

a čovjek ponekad može toliko puno. i nikad nije kasno da to shvati...

dotaknuta nježnom crnom kožom, kao nekom moćnom lampicom koja prkosi svakoj logici, lebdim od ta dva dana...

anyway.... ne propuštajte prilike!

kako opisati savršen dan?!?

kao nešto čemu se uopće ne nadaš. to bi ja tak nekak postavila. unatoč svim stvarima koje su trebale zvučati kao prepreka, otvori se neki puteljak i mrak se zamjeni malim komadićem svjetlosti.

ako ju čovjek zanemari, komadić svjetlosti ostaje samo to. u suprotnom se pretvara u beautiful shiny thing. i stalno misliš da ne može bolje, pa se stalno moraš pobijati sa tom misli.

krenusmo tako oko 11 ujutro, kva, moj bratić franjo i ja.

kombinacija ljudi za putovanje je neprovjerena, al' hu givz a dem... dovoljno nam je veliko čudo kaj su nam karte sudbinski upale u rukice, sad još da razmišljhamo o mentalnom sastavu i kompatibilnosti! pih!

stajanje u vatrogasnom u dugoj resi. sve miriše na ostoju, prijatlja lošinjana. ko zna zašto?!? čak i jedan tip liči na njega. pijemo savršenu kavu. razmišljamo o tome kako smo na put trebali krenuti svaki sa 100kn, a odjednom nam je uletilo puno više, te si možemo dozvoliti male hedonističke perverzijice. (nevjerojatno je kako se u mom životnom prostoru može naći 400kn u kovanicama nakon nekog perioda nespremanja!)

kupanje u mrežnici.

hit d roud džek...

kažu da su kolone bile i do 30ak km... mi smo sreli samo nekoliko automobila btw. od toga su nas jedni i slikali. kak i nebi?!? plava neman juri sa tri debila koji na svojim glavama imaju čudnovate 'eva like' šeširiće...

anyway - pula! nikad prije nisam bila u puli. nekako me put vodio oko nje.parkamo se pred arenom. photo session. tražimo plažu. upućuju nas na kamp 'stoja'... prekrstili ga na 'ostoja'... znali smo da ostoja misli na nas...

jedemo apsolutno fantastičnu pizzu. tri velika muška i ja. i pijemo uz to. račun?!? 120kn! kako?!?

ulazimo u arenu. sad kreće taj cijeli muving i ja se ne prestajem ježiti cijelo vrijeme, a i ovi dvoje su u sličnom elementu. moj nesuđeni ealing susjed skakuće i pjeva... a ja se prisjećam nekih davnih dana moje tinejdžerske zaljubljenosti. i sve se vraća kada mali izvlači supersonični laserski mač i oduševljeno se igra... sigurno se tak doma s njim igra, a meni je to dosta da se ponovo zaljubim :)...

kaj da vam velim?!? savršen koncert. usuđujem se reći - najbolji u mojj koncertnoj karijeri koja i nije toliko mala. atmosfera arene jebeno pridonosi raspoloženju. savršen koncertni prostor! savršeno tehnički odrađen koncert! savršen koncert! savršena 3 sata skakutanja. jedina mana su samo 2 šanka. ne, ne zbog pive, nego zbog vode koja je bila nužna...

sad bi vam ja najrađe prepričala cijelu tu emociju, ali to je ono što spada u neprepričljive stvari, pa vam samo mogu reći - joj, ma znate...

završetak - spavanje na pješćanoj plaži u medulinu... u brmu... buđenje i još jedna savršena kava sa savršeno ljubaznim ljudima (volim istru!). doručak za 10ero ljudi za 100kn (još je i ostalo klope, a jelo se! jelo!)... hit d roud... susreće nas kiša oko rijeke. ceste su ponovo prazne. juhica, kotleti, pomfri, luk i ajvar... 120kn za 3 osobe?!? opet?!? heh :)...

savršena kava u dugoj resi...

strovalila sam se u krevet i otvorila oke nedavno.

naravno, ispitni plan se malko promjenio. al' hu kerz...

kva je malo razočaran kaj nije uzeo fotkać unutra jer nam je pozicija bila prejebena. eh, ostoja bi sad rekao - jbg, morat ćemo pamtiti...

:)

p.s.

spale podnio put za 5

danas je popravljeno ono kaj ja zovem uljni killer... a zove se uljni kiler... oliti uljna klima...

sutra u 9,00 trio fantastikus kreće put pule...

danas od 15 do 23 radim...

spava mi se...

al' mi treba lova da imamo kaj za jest...

makar nam ni to nije potrebno pošto smo se dobro zaokružili u ova dva mjeseca...

pih...

dakle, u mom dvorištu među ostalom florom živi i jedna šljiva.

ta šljiva je jedno interesantno drvo jer:

• lijepo cvjeta, al' fakat zna izgledati ko da će joj grane puknuti od tih bijelih nakupina
• rodi ko luda, a niko ne jede te šljive
• radi super hlad
• kajaznam...

anyway, šljiva se smjestila uz dunju. i tak se one druže već godinama kraj našeg stola. i ništ im ne fali. nekad na šljivu objesimo papigu. ne omčom, onak za vrat, nego uzmemo onu kuku na koju se metne pršut il' špek kad se suše, pa objesimo krletku na to i na granu od šljive. mislim da šljivi to ne smeta. bar se nije nikad žalila...

ono kaj je prob zadnjih par godina i kaj je valjda razlog zbog kojeg je šljiva zavidna a dunja likuje je da su šljivu napale one dosadne zelene biljne uši...

dunji je to valjda kul u ušnoj sezoni koja dolazi taman nakon sezone cvjetanja, zato kaj je u sezoni cvjetanja šljiva u prvom planu.

prolaze ljudi i svi idu obrnuti haaaaaa i hiiiii, kak lijepo izgleda ova šljiva, jojoj kad bi mi imali takvu, blabla... dunju nitko ni ne primjećuje, pa joj je valjda bed...

i taman kad se šljivi napuni ego, a bijele nakupine ostave svoje latice po travi i stepenicama koje ja trebam onda čistit svaki dan (grrrrr), iz kore dotične šljivodamice izmigolje te zelene nemani... i totalno ju osvoje...

dunju ni ne pogledaju. pa je sretna...

anyway, male ušne obitelji il' te neke već formacije (kibuci?!? plemena?!?) krenu sa svojim aktivnim životom. to ponekad izgleda tako da mi, recimo, jedemo za stolom. iznad nas je šljivokrošnja i dunjokrošnja. ako ste nesretnik, crna ofca obitelj, nedovoljno brzi ili samo gost kojeg baš i ne volimo, onda dobijete stolac ispod šljivokrošnje.

male zelene nemani valjda jedva dočekaju žrtvu ispod...

pa to onda krene. valjda se skupe i pljuckaju na čovjek ekipu dolje. jer stalno se po koži mogu osjetiti neke kapljice. ko zna, možda imaju neku kladionicu. možda održavaju sezonsko natjecanje u pljuckanju na sisavce.

a kad skroz popizde, onda počnu skakati na osobu koja je nesretnim slučajem završila ispod šljivokrošnje. i onak plaze svojim malim zelenim nožicama po koži. što je muchos iritantno. mnoge tako ostave svoj male zelene živote na nekoj ručnoj dlačici...

daklem, zaključak jest da vlada određena anarhija iznad tog našeg stola.

oh ne, nemojte mislit da ste pametni pa predlošit da maknemo stol... naravno, i mi bi se toga sjetili, no isti je fixan i ne mrda...

no... ono što bi zelene nemani moglo dovesti u red su - bubamare...

svi već znamo moj odnos spram istih... bubamare su slatke anderkaver životinjice koje mi ne dozvoljavaju da završim nivo igrice. oh da!

ali bubamare posjeduju pastirske biljoušnojedačke sposobnosti...

e sad... ono kaj meni treba su te bubamare...

zato molim svekoliko pučanstvo da, ako naleti na koju, spremi istu u kutiju šibica, cigareta, prezervativa il' kaj vam je već pri ruci i javi meni na pp... pa da napravimo bubamarnu primopredaju...

oliti - oglas:

naseljavam bubamare na svoje drvo šljive. ponude na pp!

hvala!

uzimam ih
svjesna one
jedne
sasvim stare
'ljubav je
kao zdjela
s trešnjama...
nikad ne znaš
koja je
posljednja'

 
prebirem ih
prstima
još vlažne
od pranja
zamagljene
od hladnoće
frižidera...

tope se pod
prstima...
mojim
prstima.
lakše nego
srca
ili podjednako?

odredila sam
jednu...
posebnu.
veliku.
sa rupicom
od malog
sasvim malog
trešnja crva.

da zajebem
onu sasvim
staru
određujem
da znam...

sjedim tak i mislim si, da li smo mi ono što se zove ljudi, a oko nas isprana masa, ili nekaj već tak...

darko je na ploču napisao 'ja znam da je kva prepisao diplomski! mr anto đapić'

da nije diplomirao, sigurno bi ga izbacili sa fakulteta.

jedna od profesorica, naime, zaključila je da nije lijepo spominjati one koji nisu prisutni.

na to je darko digao dupe sa katedre i samo malo prepravio natpis - '...mr ante đapić.'

punim ustima torte koju je kvaova mama napravila posebno za tu prigodu, dotična nam je odvjetnica zla počela tumačiti, vrlo ozbiljnim tonom, kako nije lijepo tako razapeti čovjeka, blabla, te je prilično zapovjednim tonom, te ispadajućim komadićima ribizla s torte, naredila kolegi da pobriše to s ploče.

ovaj je još jednom digao svoje dupe i pokorno poslušao izjelicu. ostao je samo mokar trag na zelenoj podlozi.

ja sam imala neodoljivu želju da i meni tako ispadaju komadići ribizle iz usta dok se smijem situaciji, no želučane tegobe izazvane korčulanskim vinom od koju noć prije uzele su svoje.

sjedih tako s čašom mineralne u ručicama.

ok, fax smo obavili.

sad je trebalo krenuti u the stan...

kombinacija dane, vlado, darko, eva krenula je tako da je darko zaostao malo, eva je piškila iza auta pomno se trudeći da se ne zašprica, vlado je mudro smjestio vrećicu sa otpadnim materijalom sa djelomično neispijenim alkoholnim pićima na zadnji sic. dane se uglavnom smijao.

po putu je vladu the drivera skoro zatukla ljuta teta u golfu s krunicom oko retrića, a sve zbog zastajkivanja kako bi slučajno prolazeću tetu u ljetnim haljinama volim ponudili tortom koja se klizala po taci na danetovom krilu.

smjestismo se u sobu broj1 u nevelikom broju. sve neka poznata lica na istoj prcačkoj valnoj duljini. osim vlade. on je sve shvaćao ozbiljno, što je bilo muchos interesantno te potrebito.

jedna vrlo istinita anegdota usljedila je vrlo velikom brzinom:

kva (vidno pijan, jbg ipak je diplomiral): 'vlado, oćeš torte?'

vlado: 'od mame?'

kva: 'ne, od jagode...'

kako je dan prelazio u noć, situacija je postala sve interesantnija.

pojavila su se tu razna bića iz bajki.

recimo, morana i vedrana, koje su čisto simpatične djevojčice, poneka od njih malo reš zbogradi prekupavanja na čateškim bazenima.

došao je i drito, pretrpivši prevelike nježnosti od strane kva, te izazvavši burne reakcije jednog psihologa koji je dio večeri žalio za preranim rođenjem, jer smo mi, oh, tako slobodna generacija (naime, megi, drito i ja pričasmo o gaćama i sisama ležeći na krevetu - oh, slobode li!), a njegova (čak 4 godine starija od nas!) ekipa nikad nije bila takva! generacijskog li jaza!

lajtmotiv večeri bila je neka djevojčica koja je bocu vina, mrtva trijezna i prisebna, pokušala otvoriti plastičnom bocom od radenske!

ja (ne mogavši izdržati): 'čekaj, kaj si fakat htjela otvorit vino s plastičnom bocom?'

ona: 'pa da... kad su mi tak rekli...'

ja: 'e, daj skoči kroz prozor...'

nije...

dakle, ipak ne radi sve kaj joj se kaže.

došla je i murija oko 2.

otvorili smo im vlado i ja. pogledali ih i otišli svaki na svoju stranu ostavivši vrata otvorena.

nismo im rekli ni 'dobro veče'... ni 'samo malo...'

vlado je otišao riknuti od smijeha.

ja sam otišla do ekipe u drugoj sobi.

darko me pogledal sa jointom u rukama. dvoje ljudi je motalo malo dalje. ja sam se smijala i šapnula darku - e, murija je tu, phahaha...

žao mi je kaj nisam imala kameru... male zaposlene pčelice sudarale su se u pokušajima da uklone i zadnje komadiće lakih droga...

joj, pa murija nemre unutra bez naloga...

sjedimo mi tak na tim krevetima, potpuno trijezni i potpuno umorni i mislimo si... pa dobro, kak se to desi da se poklopi pet glava koje sjede ko u kinu i gledaju kak im u sobu, a i u život ulazi galerija likova... likova... bajkovitih bića, pajtonovskih karikaturica...

sjedimo si mi tak i mislimo... jebote, a oni tam u drugoj sobi trebaju pljugat da bi im bilo ovak...

dakle, nemam baš neko sjećanje na jučerašnji dan. to me podsjeća na post od skvikačice, heh...

navečer sam s guštom popila pivu kod kva. čak samo dio pive.

i odjurila do purga čestitat ivani na diplomi.

jebemu miša, svi diplomiravaju, a ja... eh... veli ivana da je prvi dan bila hepi, al' ju je sad čopila neka postdiplomska depresija.

ah, zato ja toliko odugovlačim?!?:)))

anyway, ivana je donjela domaće vino od svog dede. eh, koje vino! popih dvije čaše te saznah da isto ima 13% alkohola. no, već je bilo kasno za žaljenje.

pozvonila sam kvau oko 1. riknuo je od smijeha kad me vidio. hehe.

meni i nijhe bilo tolko funny jer me želudac nakon ta 2 vina mučio još i više...

današnji dan prošao mi je uglavnom u druženju s wc školjkom. malo sam se usrala jer obično u takvim virozno mamurnim stanjima ne rigam mineralnu, nego mi ista pomogne...

još gora je bila činjenica da me boli glava, a napor i glavobolja ne idu skupa. još je gore to kaj oćeš zaspati a glavobolja ti ne dozvoljava i najrađe bi krknul neko antiglava sredstvo, al' to bi i zrigal vrlo brzo...

i tak, kad sam uspjela zadržati bananu u svojoj unutrašnjosti duže od pola sata, znadoh da je mojim mukama polako kraj.

anyway - ne želim više piti vino! pogotovo ako mi prije ispijanja nije dobro! i ak je fuckin domaće 13%tno...

odoh odmoriti svoje iscrpljeno tijelo... sutra je ipak big day, ne?!?

:)

ok, osim kaj mi je ovo drugi hiperaktivni post danas, moram napomenuti da moram ukloniti sve (s)tvari s kojima se mogu šišati. naime, samo se šišam i sad već brijem da sam malko zajebala, al' me baš briga.

+ sam našla način kak da se farbam - kana! kanananana! lalala....

+ sam našla jedan mail bratićevog neukrotivog prijatelja koji je na kraju ipak ukroćen, te je sam po sebi taj textić muchos iskren...

o čemu?!?

o ljubavi, ofkors...

pa, eto vam ga!:

mene je trenutno obuzela izuzetno cudna emocija.

neki to zovu ljubav. a meni je to samo jos jedna majlsova pesma.

mislim da su mi sasvim solidnom brzinom počeli atrofirati svi ti neki ključni mišići.

to je od tog sjedenja i gladanja tevea.

e pa, dosta je tog bilo! dostaa! moram počet s kretanjem! :)

neeegooooo, jučer smo se kva i ja tukli ko u američkim tinejdžerskim filmekima tipa 'veštica tinejdžerka' ili 'devojke žele samo zabavu' koje smo mi curice gledale nadobudno tek dok su se pojavile prve videoteke u kvartu.

i baš je to sve bilo guba, bez obzira na to kaj je mene glava rasturala zbog nemogućnosti vratnog mišićja da isti pridržava, pa su se sad tu stvorili ti neki već vražići kvrgasti koji bole jer pritišću živce. valjda.

i bilo mi je žao s vremena na vrijeme kaj mu ništ nebum kupila za diplomu, a mislim da bi ipak trebala...

no, anyway, zgibam ja do ribnjaka, makar mi se nije dalo, al' da vidim malo ljude jer nisam vidla ljude osim kva i slučajnih prolaznika putem do njega, te članove familije mi, već neko vrijeme.

stojim stiltana od pejnkilera i ne pije mi se pifica i ide mi se doma.

i onda dudina curka kaže da kak shit, da ide u švedsku i da nemre na jamiroquai.

i velim ja kak mi je isto žao kaj neidem, a da sam si baš zadnji put kad je bio rekla da idući put moooram otić!, jer sam zbog uzaludno zaljubljeničkih razloga rađe otišla istočnije nego na jamiro...i nikad više ne propustit!

i kopa ona po torbi, vadi 2 karte i da mi!!!!

!!!!!!!!

i sad ja:

1. imam poklon za kvaovu diplomu
2. idem na jamiro kak sam si i rekla
3. moram zmislit nofčeke da karte i platim
4. moram na konzultacije u srijedu, pa da možda i dam ispit ranije.

uououououo...

nakon toga sam se naspavala nakon dugo vremena i sad sam si baš nekak veselalalalalalalaaaaaaaaaa

jihaaaaaaaaaaaaa

koje vrijeme!!! imam sutra ispit, a ne da nemrem, nego mi se tolko spava i tolko mrzim tog horvata i tolko mi ga se ne uči i tolko ništ ne znam, jer uopće nisam učila, samo buljim u tu skriptu i buljim. i tak...

i sad je opet pljusak, pa bu opet sunce i onda bu me opet umor ulovio prije idućeg pljuska...

jebo meteoropatiju!

jebo!

po petstoti put sam donjela vrlo važnu odluku - ne putuj u kombinaciji sa ljudima koji kasne jer onda kreneš 3 sata kasnije. od toga doma čekaš 2 sata, a na pumpi jedan. + počneš putovati u petak oko 5, što znaći po največoj mogućoj gužvetini.

vrijeme? katastrofa. oblaci, škiljiš, svakih 5 minuta palim brisače. metlice su u kurcu, tak da ni ne pomažu previše, ali moć autosugestije je jebena :).

ajde, dolazak na mjesto zločina uz usputno kupljenje sheepe u varaždinu baca taj neki kamen sa želuca koji se tamo ugnjezdio zbog tog prolongiranog pokreta (otpora).

da, naravno da mi je na kraju bilo divno. jedan od ljepših zalazaka sunca, luda ptica koja je lamatala krilima i stajala na mjestu valjda vrebajući nekog sirotog miša, gomila pozitivnih ljudi.

ok. petak ko petak. ne dođe tak puno ljudi, pripremaju se stvari i kamp i sve je nekak izi.

nervoza koja je vladala među nama organizatorima i nije bila onolika kolika sam mislila da će biti.

idući nam je dan trebalo na mjesto događaja doći pun qratz motorista... jbg, imaju vezu u gradskom, pa su nam maznuli pistu, al' samo na par sati.

noć. duško svira. cugica. zajebancija. spavanje... u brmu, naravno.

budim se u 6,30. sama od sebe. ne znam zakaj nam se to uvijek tak desi na susretima. kasno legnemo i svi imamo tak uštimane unutarnje satiće da se budimo užasno rano. i u isto vrijeme. birtija radi tek od 7. slovenci kavu kompenziraju rakijom.

ok, sad tu kreće moooving. lagano se priprema štand za doček, kapaju nam citroenčeki sa svih strana.

igramo neke igre od kojih je citro alka najjebenija. point je da se vozeći pogodi u sridu nekog obruča. mjeri se vrijeme. gađati može vozač ili suvozač. kroz krov, sjedeću na haubi, ležeći na krovu, whateva...

i taman smo se ufurali kad su našu citro nirvanu počeli kvariti brrrrrrrrmbrm turirajući dvokotačni proizvodi.

kajaznam. ima mi i guba motorista. onih kaj se guštaju. al' kad usporedim naše i njihove susrete, postoji jedna ooogromna razlika.

mi dođemo, sparkamo se, cugamo, trijeznimo, cugamo, trijeznimo i onda trijezni idemo doma.

oni dođu, piju, voze, piju, voze, a neki i poginu.

sheepa veli da na vž motorijadi svake godine netko pogine. ove godine 4. užas!

cijela ta spika nas je malo spustila. pogotovo kada je auto pobrao jednog biciklistu nedaleko nas.

no, bez obzira na cijelu gužvu koja je na par sati zavladala kraj našeg citro ognjišta, sve je prošlo sasvim kul. dokazano smo majstori improvizacije!

i definitivno više nebumo na tom aerodromu.

tražimo novu lokaciju.

ak neko ima kaj za ponudit, nek se javi :)...

idem još pajkiti. treba mi :)))

al' fakat nemam osjećaj da je ovaj vikend susret.

jbg, nemam.

i uopće mi se ne da...

ne da mi se putovat solo, a napravila sam tak jebenu trash playlistu za put.

problem je u tome kaj je sheepa varaždinka, pa mi fali ta sitnica u obliku nje.

bez obzira na to kaj volim kva, nekak mi sheepa tu više fali, za sam put. ili bi njih dvoje u kombinaciji.

e, jebemumisha maloga!

još sam sva neka prespavana ili malo naspavana. od kad shankl baš više ne radi i od kad je ovo šugavo vrijeme, skontala sam da mi se samo spava.

i nikam mi se neide...

moram sad sheepi i sebi složit krevetac u autu.i uzet tonu toplih stvarčica. i šator za svaki slučaj, ak nekom usfali...

i tak...

maj dir frend vlado me još k tome zaposlio da se za njega dopisujem na iskri i smokvi. dakle, to je urnebesno smiješno. ne da nekog zajebavamo, daleko od toga, al' ima prebolesnih fotki, pa se smijem u pauzama spavanja :)))

anyway ljudi... uživajte u weekendu!

čudna noć... čudan dan...

jedan od onih kad glava rastura od početka, a sve od pucanja depresije noć prije...

čudno je kaj se čovjek nemre maknut od nekih stvari koje je prošao prije.

samo dođe kao val...

zapljusne i ode...

da li je sad ok?!?

do idući puta sigurno.

najgore je kaj se nikome ne može objasniti, a ima se ooogromna potreba...

uf...

jeah...