ok. realno gledano, savjest je najjebenije oružje koje je ljudski um ikada mogao smisliti...
ili neka genetska greška...
uglavnom, u povijesti čovjek ne bi mogao preživjeti da je imao savjest.
kaj? ne bi ubio lika koji mu krade zadnji komad hrane u okrugu zato kaj
je on ipak, oh čovjek i isto je gladan, pa ajde da podjelimo next one
koji moždamožda nađemo za tjedan dana... da te ne nosim na savjesti...
ma da!
ja bi ostala gladna...
no dosta o savjesti.
jer, na tvu je keanu reevs.
keanu reevs je jedan od svjetskih čuda tipa boris novković (više o mom viđenju borisa možete pročitati
ovdje, a i vidjeti pomalo
tu i
tu).
dakle, čovjek sa stvarno minimumom minimuma talenta, 0 karizme i, ajde,
izgledom + gaypeder stavom (što je ok, nisam homofob)...
nego...
ima jedna bitna stvar.
otkrila sam zapravo kaj je bilo wrong!
jučerašnji izlazak imao je, naime, više ups and downs, bio je svakako
različitog intenziteta, čak sam rikavala od smijeha nekom liku koji je
mislio da je veliki frajer. raspoloženje je variralo - od
ravnodušnosti, boli u glavi, smirenog i ugodnog časkanja, euforičnog
đuskanja na jamiroquai, do tijela prožetog adrenalinom od silne ljutnje
što se uvaljam u govna i uvučem ljude prije vremena u svoj (citro)
život, pa oni onda više neće van iz istog i počnu se zatrpavati kramama
koje ja (oh) obožavam... (ok, za smijeha mi je bilo tako zbog vlastite
savjesti - oh!)...
završilo je tako da je čak i flegmatični
argo na kraju popizdio i počeo se derati po parku na putu do auta da pas mater i kretenima...
a mene je - pekla savjest! zato što:
- jooooj, ma nije on kriv kaj je takav...
- ma al' on je u biti dooobar, al' znaš...
- sam bila pre gruba
- je on ipak povrijeđen
- je on ipak još maaaali
- je on drugačije odrastao...
uglavnom, na kraju smo jeli mango...
e, nego da se vratim na to što je bilo loše i gdje je zapravo bio problem...
jutro je počelo čudno. sat nije zvonio i zakasnili smo u muzej sa klubom.
mene nazvala jedna teta da je druga teta opet loše, al' da ne javim
trećoj teti, nego da odem domadoma u slučaju da unuka od druge tete
koju inače čuvam četvrtkom dođe na izvanredno čuvanje...
onda je drugoj teti bilo dobro, pa sam imala još kojih desetak poziva druge tete da je ok, nije ok, ok, nije ok i tak dalje...
onda sam napravila ness...
i otišla domadoma na ručak...
i hodala po ruševinama svog djetinjstva predhodno se penjući na ogradu
mog djetinjstva, pronalazeći sesilove loptice na mjestu gdje je nekoć
bila šikara, naša skloništa i gdje je još uvijek ponosna vrba na čijem
će mjestu uskoro biti gomila zgrada...
onda je došao argo po mene i otišli smo u samobor.
i... tamo sam ga vidjela!
prekrasnog!
divnog!
najljepšeg...
on je mene čekao!
stajao je baš kako treba! podignut, pomalo prljav, ali divan...
dala sam lovu doktoru i jedva čekala da krenemo!
otvorila sam njegova vrata. nakon 2 mjeseca (i nešto više) moja je guza upala u mekani sic!
upalila sam ga i pokušala ubaciti u rikverc...
on je kretao naprijed...
?!?!?
doktor i argo su se valjali od smijeha....
NEĆE!!! - panično ću ja!!!!
- pa nisi u renou! viknuo je doktor i prebacio u rikverc, a ne u četvrtu...
od momenta kada smo krenuli na licu mi se pojavio divan grč u obliku oogromnog osmjeha!
moje je tijelo preplavila opuštenost i zadovoljstvo.
ubacila sam prvu kazetu koju sam našla u kazić i ljuljuškavo se vozila gledajući povremeno u retraću sunce i samoborsko gorje.
stefanovski je pjevao:' ja niiisam tvoj, jaaa nisam tvoooojjj mene
mesto neeee držžiiiii... urazumi seeee devojčiceeee, idi pusti me na
miiiruuuu uuuuu' i svijet je odjednom postao lijep...
dakle - samo mi je falio taj moj najdraži mali brmbrm...
posted by zla garderobijerka at 11. veljača 2006 20:46:00, |