...
malo sam okitila brma... još ću ga malo okititi i spržiti cdić sa dean martinofskim xmas songs... pa da se počnem veseliti ovom lijepom razdoblju godine...
pa da se počnem veseliti :).
imam neku potrebu ići nekamo van. ali imam dojam da to i ne bi bila dobra ideja, pogotovo ako je planirano. jer planirano uvijek završi kao mlohava kokoš. i već me pomalo nervira to neko nepisano pravilo da planirane stvari uvijek vode u dosadu. ili u kolektivno sjedenje pred kompom i gledanje youtubea.
naravno, postoje faze kada je to ultra dobar provod, ali te faze obično uslijede nakon neke poludivljačke (koliko je to moguće:D) faze tulumarenja. sad mi je toga već dosta.
hoću jednostavno otići na kuhano vino i vratiti se doma u 2 ujutro puna smijeha i sa smrznutim nosom. kao onda kada smo završili u želji :D.
i ta nova godina. ne želim ju planirati. zapravo, želim otići u kućicu kraj koje je brdo niz koje se može sanjkati, igrati uno po cijele dane, pa malo na zrak, pa red jedenja, pa red smijanja, pa red pjevanja. sa njima koji si svi odgovaraju i sa kojima nema stresa i napetosti, nego sve samo klizi i spontano je i lijepo... i nadasve neopterečujuće.
bilo je tak prije jedno 2 godine. i to mi je bila jedna od najboljih novih godina ikada... uz onu u ribnjaku jednom davno...
i nije mi to bitno zbog nove godine. bitno mi je samo zbog činjenice da je to super prilika za dobar provod sa jako dragim ljudima. samo što jako dragi ljudi mogu imati i druge planove. zato ja baš i ne želim planirati jer znam kolko se onda ufuram u stvar...
želim se sanjkati.
sjećam se, prije dosta godina palo je gooomilu snijega... egon i ja smo se divljački kotrljali po cmroku. onda smo završili na kuhanom u zvuku. i ta je nova bila dobra. na zrinjevcu, na purgovoj kućici. idući dan smo išli na vince i grad je bio potpuno tih, bijeli, čist, sa gomilom svjetlucavih kristalića u zraku...
neopterećeno, sa dragim ljudima...