zlica u raljama bračnog života

sniježne pahuljke baš su ono kaj me veseli. i baš mi se danas išlo na sanjksanjk pa kuhano vince, al' drek... svi su moji prijatelji odrasle umorne, beživotne mase koje se boje bijelog prekrivača, pa qratz!
nemrem tipkat jer me ruke bole od lopatanja...  

meni treba neko doooobrooo sredstvo za spavanje ili kjuriosti koji će mi killat cat barem dok se ne prestane tjerat!
ljudi moji, to je nemoguće!!!
noćas je počela oko 2. prek dana me to tolko i ne smeta, ali taj grleni mjau koji pruga proizvodi, pogotovo kad vidi bor koji ju zbog iglica postavljenih tak kak jesu valjda fura na streličasti penis mačora jednostavno je nepodnošljiv!!!
naravno da je frajerica veći dio dana prespavala, što se za noć i ne bi moglo reći...

onak, da bar zakrmi, da ju bar zaboli grlo, da se bar skulira, al' frajerica ne prestaje... to je onaj zvuk najbliži deranju malog djeteta, ali još ne toliko brutalan ko tokom samog parilačkog čina...

i sad - jutro bi trebalo biti lijepo, snijegić pada i ja ga pratim cijelu noć, i muchos volim to, al' ne bash kad sam ga prisiljena gledat da zaspim... a neide jer se ševljiva mačka smuca urlajući...
i još zapišava pol kuće...
tak da sam većinu noći trčkarala za njom s wc papirom brišući njene poruke imaginarnim jeberima...

prije smo imali mace, da... gotovo uvijek ženske... al' onda valjda nisam primječivala tu agoniju jer su mace mogle bit vani, pa bi valjda tam urlale... sa smislom, jer bi nam obavezno podarile pokoje leglo...
a ovo!!!
kaj je najgore, to ni nebu tak skoro završilo, što znači... uf.... da...

   

kako sobolos prilazi ljudima?
pitam se tok otapam tvoj lik slučajno nastao na staklenim stjenkama velike ugodne čaše polupune (!) crnim finim vinom...
opajajte se! vinom, poezijom ili krepošću - kako vam drago! - rekao je jednom jedan mudar nesretan čovjek...

znam...
sve znam...
znam sve katastrofalne posljedice mojih maštanja pretočenih u djelo... čisto usput, nimalo slučajno, ako je vjerovati jungu, clapton vrišti onu old love...

znajući da je isplativ samo poneki komad starog namještaja i uščuvane stare ploče ipak si dopuštam...
da te ispirem...
sa staklene stjenke...

sada me i tako muče neke druge boljke.
ti dođeš kao slatkoća crnog napitka.
kao mila omamljenost.
kao pokušaj prisjećanja mirisa.
kao divan potiljak koji sam jučer poskrivečke dotakla očima.
sa saznanjem koje ostavljam za sutra...

danas ću se praviti da te još uvijek malo imam.
sanjivog.
danas ću se praviti da ćeš doći.


opojen treba uvijek biti!

večer uz kuhano vino koja je svoje mjesto trebala zauzeti u srijedu desila se sinoć. zašto?
pa, komunikacije radi...
on je odlučio.
ok, meni ne smeta, makar sam baš donjela neke knjižice (eh, izbora - ovidije - ljubav, o ljubavi, lijek od ljubavi, miro biografija i poneki huxley eseji + eh, turgenjev...).

ajd, bar nisam imala nikakaf calling posao, nego samo chill & relax dok gosti ne dođu...

argonaut je letao smijehovim svemirskim strojem po birtiji nekoj dok se čusmo. dolazi... kul...

a sa njim je došao i smijeh itself!
doduše, doteturali su, ali mi je svejedno bilo stravično drago...
zbog argonauta doduše samo drago, a zbog smijeha stravično... drago... doslovno...

dakle, situacija - u jednoj prostoriji postojali su - jedan zaista sretan bračni par i njihovo svoje djece.
mačka koja se tjera.
pas od sretnog bračnog para.
moj pas luka.
on - koji treba iseliti ali se pravi da ne treba i da je sve ql.
jedan poprilično pijani argonaut.
jedan poprilično pijani smijeh sa kojim, btw, nisam pričala (opet) iz razloga opisanih u nekoliko postova niže a odnose se na iskrenost i zajeb koju ona sobom nosi...

neam pojma, bilo mi je to sve čudno!
srčeko je lupalo ko ludo, što od srećice, što od užasa...

no, bilo je ugodno.
čak dapače...
volim takve večeri...

na kraju smo argo i ja ostali mljeti do svojih 4 ujutro... to mi se već duuugo nije desilo...
i bilo je baš ugodno. i nadasve olakšavajuće.
mislim da nam je trebalo.

pogubih se...

kasnije...  

krik oslobođenja ispuštala je neka životinja među drvećem...
spuštajući se plaho među mokro lišće ona je žudjela za takvim krikom...

pritisak koji je nosila u prsima i dnu trbuha već je bio pitom, ležao je tamo kao navika samo ponekad nervirajući...

razmišljala je kako se prisjetiti što znači biti opušten.
nije išlo.
onda je razmišljala kako biti ponovo opušten...
ni to nije išlo...

treba nešto poduzeti...
treba taktički napasti grčenje i pripitomljeni pritisak...
ali kako?!?

onak, baš se često zapitam... da li je to zaista cilj?
da li je savjest dar ili jedna mazohistička pločica u glavi...
ili su samo pomaknute vrijednosti.
od kada je teta eva završila u bolnici razmišljam o tome malo češće...
da li se zaista isplatilo podrediti cijeli svoj život i pojesti sebe u tolikoj mjeri ili je bilo bitnije spakirati stvari i otići?

ta me dvojba zaista proganja.
onak, često se sjetim onog nekog spota u kojem djevojka bježi cestom. mislim da je jeannie's got a gun...
točno sam mogla zamisliti osjećaj olakšanja koji je sakrivalo to trčanje... ne bijeg, nego odlazak...
zamišljala sam kako tako odlazim, kiša pada a svaki komadić oklopa stvorenog savješću polako se otapa i nestaje...

ali ista ta savjest rijetko mi je dopuštala da jednostavno odem....
odakle mi ta opreznost?!?
odakle mi tolika empatija i tolika grižnja savjesti ako branim sebe?
ako kao prioritet stavim nešto svoje?

sjetim se vlade i jednog prošlozimskog razgovora o rasplitanju gordijskih čvorova...
rekao mi je - bila si mi simpatičnija kad si bila klinka, sad više nisi toliko sebična!

onda se sjetim nekoga ko mi kaže da sam proračunata i licemjerna...
a to definitivno nisam više od bilo koje prosječne osobe...
naravno da nekad ne mogu pobjeći od toga...

i kad god imam napadaj svoje stare dobre sebičnosti, ne na nečiju štetu, nego onako - stand up 4 ur fuckin' self, odmah mi kroz glavu prostruje posljedice...
i uvijek nekako ispadne da me savjest zadržala na istom mjestu gdje sam i bila dok sam se bojala da ne povrijedim okolinu, dok je okolina otišla dalje...

e, onda skontam da je svaki moj potez imao smisao i potpuno sam svjesna da sam se ja ponekad trebala nekom desiti kao loša, jer je i to bila neka lekcija sa smislom, pa i meni se desilo puno 'loših' iz kojih sam naučila...
to je to... život je niz pokušaja sa pogreškama i dobrim potezima i iz svakog učimo...
ali zašto je to uvijek toliko lako za reći?
zašto me savjest opet i ponovo sputava da se oslobodim, da svako iskustvo shvatim kao novu lekciju....?!?
na kraju ispadam iz priče opterećenija i nezadovoljnija...
i sve ja to znam, ali ipak puštam tu svoju prejako razvijenu savjest da radi...

zašto me ne peče savjest što zapravo cijelo vrijeme zajebavam sebe?!?
umjesto toga ja svima drugima nalazim isprike, a sebe nekako puštam po strani...
i ipak ispadam sebična...
hmmm...

a tako lako izgleda ta slika odlaženja... i kiše...
i baš lako postavlja pitanje: da li se zaista isplati trošiti ovaj jedan život na stvari, situacije i ljude za koje smo sigurni ili bar naslućujemo da nas opterećuju zbog - savjesti?!?
ili trebamo razbiti okove i tražiti stvari koje funkcioniraju na višestrano zadovoljstvo?!?

kajaznam, valjda sam dobre volje...
nikak da to skužim danas, još me malo šerafi želudac...
a za sve je kriv moj nerad u petak.
naime, imah dva klinca na 'praxi' na garderobi. ja ih popularno zovem devil's little helpers, pošto će imati zadaću da mi budu desna, tj. lijeva rukičica u oh, preteškom garderoba poslu...

naravno, bijah dobre volje te popih 3 pive i 2 odurna zelena napitka koji se nuđaše pod imenom tatoo kgb... i imaju okus po bubi sladoledu.

anyway, kada dođete u fazu da vaš organizam ne podnosi pijenje nakon 12 godina pivarenja, onda se poprilično zajebete pijući čak i tako male količine alkoholnih pića, pogotovo ako su čudne boje...

e, onda vam badnjak, a u mom slučaju i imendan! prođu ležeći u krevetu i moleći sve koje se već moli u takvim situacijama da nađete položaj u kojem:
a) malo manje boli glava
b) vam se malo manje riga

uglavnom, poklone nisam stigla napraviti, kao ni unjetu moj poluživi bor u dnevnu sobu, kao ni napraviti ukrasiće za isti...

jedva sam se uopće dovukla do doma, sve misleći kak je shit to kaj mi je tolko zlo jer se za badnjak jede, a ja baš to i nisam bila u mogućnosti...

a doma... eh, svi smo cvilili kak bumo sami.
sami = nema tate i branke jer su zgiljali u austriju i nema tete eve i goge jer su u bolnici...

dakle, ostaje ostalih 15ak članova familije koji cvile kak 'smo sami'...
i to je zapravo jako lijepo, takvo razmišljanje.
jer fakat fale ti već koji fale.
tata kao lead singer, branka kao main kuharica, teta eva kao solistica tihe noći na nemčijskom... gogo, stiltan kolko god da je...
onak, osjeti se...

i sve je tak na brzinu bilo posloženo, pokloni koji su inače svojevrstan ritual - sve se složi u ajinu sobu, pa se tam pakira i sortira dok ja pizdim kak su one neodlučne i pišem milijon kartica s imenima - je izostao... ali nije bilo bitno.
mislim, nikad ti pokloni nisu ni bili bitni sami po sebi...
onak, znaš da je božić vrijeme obnavljanja kolekcije za osobnu higijenu - od šampona do pjena za kupanje, tu i tamo koji maštovit poklončić koji je netko izradio sam, košara puna medenjaka, kuhinjske krpe, pidžame i sl., ali bitan je ritual...
jbg, nismo stigli, prepala nas je teta eva svojim rušenjima, svi su energju preusmjerili u nju, ko male pčelice zujeći po bolnicama tražeći načine da se pomogne...
i sada smo se svi rušili na badnjak, 'sami', ali ipak u ugodnoj, samo mojoj familiji znanoj atmosferi, pkazujući koliko smo zapravo jaki u nejakosti...

mima je rekla vidjevši franju kako ipak sređuje neke boce vina za pod bor, sav u žurbi da ode staroj u bolnicu - da je biti pripadnik naše familije neizlječiva bolest...
i to je apsolutna istina...
da se bar nitko od nas nikad ne izlječi od toga!!!

anyway - merry xmas ljudi!
i ne pijte fluorescentnkućine!
cmok!

jedna ne tako neistinita preexmas pjesmica sa dodatnom željom za deda mraza koja uz to stvara traume kod ljudi (argonautiću :) )
znam da je kuruza, znam...:

I don't want a lot for Christmas
There's just one thing I need
I don't care about presents
Underneath the Christmas tree
I just want you for my own
More than you could ever know
Make my wish come true...
All I want for Christmas
Is you...

I don't want a lot for Christmas
There is just one thing I need
I don't care about presents
Underneath the Christmas tree
I don't need to hang my stocking
There upon the fireplace
Santa Claus won't make me happy
With a toy on Christmas day
I just want you for my own
More than you could ever know
Make my wish come true
All I want for Christmas is you...
You baby

I won't ask for much this Christmas
I won't even wish for snow
I'm just gonna keep on waiting
Underneath the mistletoe
I won't make a list and send it
To the North Pole for Saint Nick
I won't even stay awake to
Hear those magic reindeer click
'Cause I just want you here tonight
Holding on to me so tight
What more can I do
Baby all I want for Christmas is you
You...

All the lights are shining
So brightly everywhere
And the sound of children's
Laughter fills the air
And everyone is singing
I hear those sleigh bells ringing
Santa won't you bring me the one I really need -
won't you please bring my baby to me...

Oh I don't want a lot for Christmas
This is all I'm asking for
I just want to see baby
Standing right outside my door
Oh I just want him for my own
More than you could ever know
Make my wish come true
Baby all I want for Christmas is
You...

All I want for Christmas is you baby.

ona je gorka zbog tjeskobe življenja... 'RAT JE POPRIŠTE LJUBAVNE PJESME! NE TRAŽIM MILOST NITI BIH JE DALA! LOVE IS A BATTLEFIELD!'
dok se lišće gasi i opada a priroda se vraća kaosu, potrebno je početi pripremati preporod života...

---

borba je ono što nas hrani...
borba za održanje, za vlastiti integritet, za dokazivanjem vlastite ljubavi (makar mi se čini da je dokazivanje nepotrebno i besmisleno!)...
živjeti u tuđoj glavi potpuno vjerujući u izmišljeni sadržaj iste dovodi do sukoba.
onaj čija je glava uvijek se buni.
što je i logično. teritorij je ovdje neupitan i nikakva opsada ne dolazi u obzir...
kroz borbu nastaje mržnja.
mržnja je jača od ljubavi.
mržnja je ljubav sama. samo toliko velika da se ne bi mogla sprovesti kao ona blaža...
ravnodušnost znači - pakao.

---

ona uspostavlja ravnotežu tuge i veselja.
'SAMO DA NE BUDE RATA. OH, OH! MA, LJUBAV JE JAČA OD SVEGA! LJUBAV, AH LJUBAV!'
unutrašnji sklad omogućuje razgovor između duha i materije.
pregovori su u toku...

---

ljubav je jača od svega, pogotov kada pređe granicu i počne se nazivati mržnjom.
postoje mržnje koje spajaju, postoje mržnje koje dijele.
moja je u fazi stagnacije.
baš kao i ona, našla sam ravnotežu tuge i veselja...
vodi li to ka ravnodušnosti?
ravnodušnost nastaje, ona se ne želi, onda se ne uvježbava...
zapravo, kao i ljubav/mržnja...
ne možeš željeti ne osjećati...
to možeš samo postati putem...
smrću?
ludilom?
whatever
sve drugo znači lagati samom sebi.
zaluđeni jakim oblicima ljubavi/mržnje trčkaramo neprestano oko vlastite osobnosti, pokušavajući same sebe uvjeriti kako nam nije stalo, kako ne osjećamo, dok nam se utroba pod utjecajem autosugestije pretvara u adrenalinsko bolnu masu...
nakon nekog vremena navikavamo se na feeling. uvjeravamo se da zapravo ne osjećamo ništa.
laž!

---

a onda ponovo dolazi plemeniti strijelac s težnjom da stvori novi poredak.
ona je otvorena prema univerzumu.
'PRONAĆI ĆU I NADIĆI GRANICE SEBE!'    

---

---

'sve su iz mene izvadili
ali dišem za inat einsteinu
i ostalo mi je dovoljno energije
za vrisak'
          zdenka a.

---

napetost popušta polako, dajući nam tračak slobode mišljenja, no neznatno opuštanje nije dovoljno da budemo dovoljno hrabri reći kako je sada sve u redu.
mišići se još grče čekajući neki ponovni stres, štiteći sami sebe od ponovne navale prevelike količine adrenalina među njihova eventualno pretjerano opuštena vlakna...

kulminacija započeta u petak polako ublažuje svoje djelovanje te kreće ka laganom razrješavanju.
ona je dobro.
ona je u bolnici i tamo mora biti dobro.
njena sestra kaže da je prvu noć zaista spavala.
njena unuka kaže da se neće slaviti bakin rođendan jer na horvi nema struje pa se ne može ispeći patka.
njen sin kaže da nije vidio hitnu pomoć, ali je zato gledao emisiju o anorexiji.
njen drugi sin je normalan.

ona će biti dobro... kažu...
a mišići se još uvijek ne prestaju grčiti, svakog slučaja radi...
- sad moramo svi malo odahnuti, rekao je tata izlazeći iz stana, sa ostacima gastala u desnom kutu usana...

---

napetost popušta polako...
čak i u manje bitnim stvarima...
ormar je montiran, veš se pere.
auto je registriran i osiguran.

---

napetost popušta polako.
srce mi se još uvijek grči.
what a killin' crime this love can be..
rekla sam svoje misli.
završila sam s time.
oprostila se lijepo i dobila ružan pozdrav.
uz spoznaju posebnog životnog mjesta...

---

napetost popušta polako....
mada on još ignorira moju molbu da ode...
i dalje farba štangice i čudi se što ga ne ljubim...
a meni je sve više ravno...

---

'oprostila sam vam sve udarce
oprostite mi
što ih pamtim'
          zdenka a.

zvuk paranja doslovno se prolio zrakom. tekuć, pomalo slankasto gorkast, nešto gori od očekivanog.
znate one momente kada ste svjesni posljedica, ali ipak riskirate i stisnete gumbić, izgovorite riječ ili napravite već neku sličnu nepovratnu radnju?
onaj osjećaj koji vam jasno daje do znanja da nebu dobro, ali vi ga jednostavno morate odraditi do kraja, jer je jedino to prava istina...

a istina je ono što me uzrujava godinama... kao i moja impulzivnost...
istina znači dobrovoljno čekanje oštrice bilo kakvog tipa... sjajne i hladne... čekanje da polako, gotovo umjetnički probije kožu, porebricu, sjajno meso...

gotovo pa sam se pogubila. ne znajući više tko sam. tražeći se u redovima slova, u mislima otipkanim i slanim

branila sam se misleći - pa nisam to ja!
shvatite! ja nisam tako mislila!
vikala sam - ja nisam tako mislila...
ali slovca nošena urlikom odbijala su se o tuđe monitore, zjenice, leće, vraćajući mi potpuno suprotne, hladne oštrice nepovjerenja.

emotivni junkyi... to smo mi, my dear...
hranimo se mutnim jedno na drugom.
skoro sam se pogubila, heh...
skoro sam zaista popušila priču o mojoj nestvarnosti, o lažljivosti, o prepredenosti i proračunatosti...
skoro...

a onda sam skontala koliko si zapravo i ti pogubljen, koliko se skrivaš iza sličnog oklopa kao što je moj, samo nekih pedesetak puta ranjiviji...
koliko si zapravo slatko malo mače, divna životinjica koja puše i sikće na neugodno iskustvo...
koliko se zapravo oboje bojimo...

i nije bitno, maleni... nije bitno to što ti misliš...
jer samo ja znam sve svoje pobjede i svoje poraze.
nije bitno što drugi kažu, kako me doživljavaju, jer me ne čine oni. činim se sama.
i zapravo ponosno stojim iza svojih stavova, iza svoje slobode, iza svojih planova koje sam branila i tada...
nisi me u ništa otjerao.
ja sam napravila glupost, to je definitivno tako...
ali da si bio samo malomalo hrabriji (a bio si hrabar!), imali bi lijepu uspomenu na to putovanje...
no, bojao si se... i ja sam se bojala.
da ćeš me odvojiti od nečeg što sad i tebi znači.
od nečeg što ti se sad vjerojatno čini potpuno benignim i nedovoljno vrijednim za gubljenje... ne mene, ribice... nego nas...

da, ja sam napravila sranje, iza tog sranja također stojim, ne skrivam ga, ne kažem da je bilo divno, čak dapače...
no cijela pozadinska priča značila je zaštitničke zidine moje vlastite osobnosti koju ne stavljam na stranu jer - o da - ja sam bitna!
jednako koliko si bitan i ti sa svojim bolima sam sebi!!
jednako koliko si dovoljno sebičan da nekom nešto nastojiš ne dozvoliti, bez imalo svijesti koliko ga zapravo baš u tom momentu gubiš...
jednako koliko si dovoljno sebičan da se zaštitiš. kao i ja. tada.
sjećaš se, radovan je jednom rekao da se žena (čovjek) osvaja slobodom...
sloboda znači povjerenje...
koje ti nemaš u nikoga...
dakle ni u sebe...

a toliko si divan, ribice.
toliko si velik svojom osobnošću...
toliko si srčan!
a opet toliko preplašen...

zamalo... zamalo sam povjerovala da sam to što kažeš... da sam skup malih slova, neka povrijeđena vizija, nikad priznata osobna polupogreška, olakšavajuća promišljena osobna fantazija...
ali nisam...
jer ja zaista radim dodatne krugove.
pričam sa lukom i jedem kekse kako već jedem.
ja sam te zaista voljela i zaista sam sanjala kako radiš žardinjere...
ja te, uostalom, volim još i sada...
i nije mi bitno da li itko sa strane u to vjeruje.
nije mi bitno da li ti vjeruješ u to...

paranje zraka napetošću postajalo je sve tiše. nastupala je tuga, kao pepeo iz koje se treba ponovno roditi...
osnažiti um, odobrovoljiti volju...
tekućina gorkasog okusa oticala je u sve raspoložive rupe ostavljajući sve više mjesta kisiku...
ona je pomislila - i životinjice ponekad ipak postaju ljudi... kao namještaj. vođeni svojim strahovima.
bez imalo volje za borbu... sami sa sobom...
pih, pomisli... i izvuče mač da sasiječe korijene tuđe sebe u sebi...

kulminacija je bila jučer.
neki čudan spoj napetosti raznih od petka je pičio zrakom, zaustavljajući se na svakom tijelu pomalo...
jučer je počela pucati... bar se čuo takav zvuk razdiranja...
danas se očekuje razrješenje....
valjda...
jer nikad ništa nije sigurno.

A cigarette that bares a lipstick's traces
An airline ticket to romantic places
Still my heart has wings
These foolish things remind me of you.

A tinkling piano in the next apartment
Those stumblin' words
That told you what my heart meant
A fair ground painted swings
These foolish things remind me of you.

You came, you saw, you conquered me
When you did that to me
I knew somehow this had to be
The winds of march that made my heart a dancer
A telephone that rings but who's to answer
Oh, how the ghost of you clings
These foolish things remind me of you

daklem, dragi blože moj, sretan ti rođendan... vjerujem, da si živ, tj. fizički aktivniji, da bi me ponekad lupio virtualnom šakom u glavu! doduše, imaš ti i duge načine, recimo, pustiš me da pišem i da zaboravim copypasteati pa me dočeka - ništa! no, to je sve opravdano... sometimes...

eh... oduvijek sam znala da je pripadnost nekomu ili nečemu sranje! osim pripadnost mojoj familiji kumofske formacije čiju pripadnost ističem allways...
tako recimo gledam hrpu socijalnih slučajeva koji su spremni dati život za 11ero ljudi koji ne plačaju porez i dave se u milijonima...
pa onda hrpu ljudi koji proživljavaju pakao, ptsp, neimaštinu i sl., ali bi dali život za nešto što su im prezentirali kao njihovu zemlju, a zapravo znači nekoliko ljudi i njihopve prljave planove sa velikom isplativošću...
pa zatim iste te ljude koji idoliziraju ekipu koja se skriva tu, pa ga onda u zadnji čas i vjerojatno uz dobru papirnatu podlogu malo odfuraju na kanare na sunčanje i onda kažu - ups, ulovili smo te, jel' vidiš haže da nije bil kod nas?!?

i tak, kad vidim tu ekipicu koja je, sirota, pretrpila pranje mozga (podsjeća me to na neke knjige), odlučih se ja na promjene...
prvo sam se mislila proglasiti građaninom svijeta, al' kajaznam... i svijet je zajeban...
(liberte, egalite, fraternite my ass), ali zato postoji meni odavno simpatična država bajkovitog krajolika, a bogme i jezika, svima nam znana molvania, čiju milozvučnu himnu slušam barem jednom dnevno na http://www.molvania.com.au/molvania/ (trebate malo čekat da se pokrene)...
daklem, not yet but soon molvanian moja je nova misao vodilja...
koja svijetli u mraku...

jer svijet nije molvania, molvania nije svijet... molvania je state of mind... molvania je budućnost...
i još ima apsolutno najsexipilnijeg tipa na svijetu... njegovo ime ne trebam ni spominjati... makar mu je novi hit u qrtzu, ja ga svejedno volim...

e, i imaš dobar blog, argonautiću :D:D:D

trenutno sam dobra bakica. spašavam mačke i jebem ljude u glavu s torbicom. zapravo nisu to baš neki ljudi, veli da mi je to turistički vodič, no neam pojma zakaj mu se ne sviđaju moje mačke...
a zapravo mu se ne sviđam ja jer mačke kroz njega prođu, tj. on kroz njih, a mene sruši i strga mi kuk...
usput jedem kekse i pijem mlijeko.
i nerviram se.
jer je slobodan dan izazvan katastrofalnom sinusoboljom bio neslobodan.

prvo sam pizdila jer on OPET nije ostavio 2 cigarete za moje jutarnje internetiranje. onda sam popizdila jer sam znala da ak vladu i pošaljem u dućkas on pljuge nebu kupil jer se to protivi njegovim principima, što je značilo da na svoju bolnu glavu trebam nabit kapu i zaputit se ka...

imala sam u planu čak i neko malo spremanje, ali me ta punomjesečeva depresija zahvatila i slušah mjuzu, te se pisah sa smijehom skoro cijelo jutro. interesantno mi je to kako nas dvoje puno seremo i, kao, puno kažemo, a zapravo na kraju skontamo kak seremo al' šutimo o tome...
mislim, nije neiskreno, samo je onak...
nevjerojatno mi paše kad nađem njegov mail ujutro. ne da mi to hrani ego ili mi je laskavo, nego me baš iskreno raduje.
pišemo se o muzici jako puno, zapravo, mi se pišemo pjesmicama. imamo gotovo isti glazbeni ukus, pa to sve vrlo simpatično zvuči.
osim kada sam ja nadrklana... a bila sam...
jer su frajeri javili da će dofurat ormar, paralelno je kupovina r4 trebala biti završena, auto regan i u mojim rukama, a navečer se trebala raditi računica za spaka, pa ninanananje i sutra dalje...

frajeri su dofurali ormar dosta kasno, objavivši da oni ne montiraju ta sranja, pa su nazvali šefa. nama su rekli da nam je montaža besplatna, no šef je tvrdio da to nije moguće... al' kao, dobri su oni, pa nek nam bude aaaali ormar je onda gotov tek u srijedu. fak of! kaj je mslil da bum mu dala lovu?!? ma da!!! dođi u srijedu i montiraj, kaj si tak rekel ak imaš loše pamćenje?!?

e, onda se i tip za r4 nije javljal cijeli dan. da on nemre danas, al' je ovjerio ugovor... i kaj to meni koji kurac znači u petak navečer?!?
onak, sad sam cijeli vikend bez auta, a zaista mi je trebao!!!

al' ok, i to bi još nekak prošlo da, dok sam ja išla po nereganog r4 kojem kočnice mejdžr ne rade nego se pumpa 15 minuta prije zaustavljanja, nije zvala megs da ni ona ni vanja nemreju delat!!! a?!?!?
i da sam danas bila zdrava ne bi delala u r. zato kaj bi delala popodne!!!
ko mi u jebenih 7 može javit da neće radit...?!?!?!?!?
i tak sad nadrkano igram baku spašavateljicu mačadi, imam podočnjake i popriličnu želju da nekom zavrnem vrat...
još kad se sjetim svih radosti koje me noćas čekajuuu....

kao prvo, drito me uvjeril da je ovo for real : http://www.ivanhrvatska.com/

go and see for urself!

a dok ovo pišem gledam malo sanju, tj. slušam i mislim si - what d fak?!?
a di smo mi?!?
samo jedna osoba s mojbloga?!?
doduše, lik je i najsimpatičniji, onaj debil d. nije ni za spomenuti, ali - samo jedan?!?

pa di ste sileeee?!?
aaa?
   

ajde, danas delam ujutro! znači da imam cijeeelo popodne for luka, pruga and myself!!!
bjutiful!
a ne radi mi se po ovoj vlazi... nadam se da nikada nećete saznati što znači 5 sati stajanja na istoj.

auto je riješen na samo mojoj familiji karakterističan način:
dakle, spale kreće u restauracijske vode next week. dok on ninanana u garage, moja se teta sjetila da u njenoj firmi njen frend treba auto. doduše, tek za godinu dana.
e, danas oni idu kupit r4, što je moj car no2 po ukusu... i onda će on bit u posudbi dok se brm ne sredi ili dok se yugo od frenda ne pokvari...
not bad....

mislim, ja jesam razmažena po pitanju auta, pošto se ne vozim u tramvaju iz nekih ludih razloga... ok, prehodam kilometre, nije mi to bed, ali za prevoz pasa a i gotovo cijele kamp opreme za job, dobro mi dođe nekaj na kotačićima...inače se osjećam ko da sam na služenju vojnog roka...
prvo prehodam sve sa punom opremom, onda još stojm na straži po hladnom i vlažnom vremenu :)))

žal mi je kaj ne stignem ni pisati ni čitati kaj drugi pišu...
al' budem... još malo...
možda i zemem koji day off pošto me sinusići rasturaju jaaaakoooo 

i jer pada snijeg!
i jer ona bash sad to pjeva!
i jer sam sretna, usprkos svemu...
budalice :)

There are many many crazy things
That will keep me loving you
And with your permission
May I list a few

The way you wear your hat
The way you sip your tea
The memory of all that
No they can’t take that away from me

The way your smile just beams
The way you sing off key
The way you haunt my dreams
No they can’t take that away from me

We may never never meet again, on that bumpy road to love
But I’ll always, always keep the memory of

The way you hold your knife
The way we danced till three
The way you changed my life
No they can’t take that away from me

frajer koji je samnom hladio guzu na -5 nekako je skontao da to baš i nije posao za njega... ne krivim ga. iako je jebeno iskustvo i ipak se osjećam korisno, novo radno vrijeme mi nikak ne paše. od 12 do 20... ode mi točno cijeli dan, tak da crknuta dođem doma, potrošim bar 1,5 sat na odmrzavanje (ali zaista!), ne stignem s macom vetu, ne stignem čak ni oprati suđe...
nisam stigla ni pisati... danas moram reći da mi treba day off... ili dva...
a sinoć...
sinoć me, kao i svaki dan, ulovila kriza u jednom momentu. onak. bez obzira koliko ste dobro obučeni, hladnoća se uvuče u kosti i, koliko god se trudili, ne možete se zagrijati. ja onda luđački hodam oko štandova u nadi da bu bolje... autosugestija je jebena stvar.
s obzirom da je bila nedjelja i da ije bilo žive duše, nazvah svoje gazde da dođu ranije po lovu. i sve bi bilo kul, sve bi bilo veselo da se nije desilo...

ulazim ja u brma. okrenem ključ, ubacim u rikverc, motam.... i odjednom paf! volan mi je na krilu!!!!
panika! nije mi valjda pukla letva?!? nemoguće!!!!
qratz!
pa otkačil se nekak od instrument table!!! kak?!?
fran stiže, gledamo... bil je zavaren za 4 točke... pih...
kaj sad?!?
sparkani smo na totalno glupom mjestu na kojem se baš i nebi smjelo parkati radnim danima. neka opskrba il vot d fak...
ali dak tejp je taj koji spašava stvar...
uskoro smo plovili gradom ko francuske bakice, brzinom od 30 + 10 u zavojima, sa volanom obljepljenim dak tejpom...
i stigli... fala fran!
uglavnom, spak je sad redi da krene u nove restauracijske vode...
generalka motora i sve tehničke stvari su u pripremi...
pih....  

ovo prekrasno slinavo vrijeme glavni je krivac što ne radim... kao i mala, možda autosugestijom nabavljena prehlada...

jučer počeh igrat neke bube koje skinuh s icq-a... simpatične bube koje funkcioniraju ko zuma, samo su još bolje... tu su bubamare čak i simpatične...
igricu sam završila ne završivši ju.... da, baš tako. hitilča sam ju s kompa nakon kaj pol dana nisam uspjela preći jedan nivo...

i sad je tilt...
vidim male šarene bube koje putuju di god da pogledam...

aaaaaaaaaaaaaaa

gledam sad malo taj x portal... prvo šta mi upada u oko je bener za mojblog... koji bi bio u redu da ne reklamira neke blogere po privatnoj osnovi... čemu?!?
reklamirajte mojblog, ali blogeri neka se probijaju sami! ili se čuvena trojka svaki dan mijenja, pa na kraju svi imamo jednak tretman?!?
sa čime su kešerice, mystic i oliva zaslužili taj bener, a ostatak mojblog pučanstva ne?!?
ok, njihovi blogovi jesu čitani, popularni i ok, ali... s time se misli privuči publika?!?

portal ko portal je ok, a forum?!?
e, pa... forum je blaga pustinja...
nema nikog, nitko niš ne piše, teme su čudnovate...
možda da i tam reklamirate čudnovatu trojku? bi se isplatilo?!?

dakle, pošto je moj predhodni post bio i više nego krivo shvaćen, da vam nacrtam ono kaj sam mislila reći:
muško = osoba koja posjeduje penis u kombinicaiji s testisima, ok, ne nužno, ali... ima svoje stavove o stvarima, životu i svijetu koji ga okružuje. voli se. ne skida poteze sa televizije. ima muda, riskira, ne boji se žena ni u kojem pogledu, osim možda kad se zaljubi, ali i onda je spreman na sve...

žensko = prepoznatljiva uglavnom po oblinama, najprije gornjim, tzv. cice/sise/grudi... ne podliježe jeftinim feminističkim štosevima, zna svoje kvalitete, zna kada treba biti hrabra, kada nježna, ne zazire od kuhinje i kućanskih poslova, ali ni od ozbiljnog biznisa. voli jako i u ljubavi je spremna na sve...

lignja = muškarac koji je samo prividno muškarac. makar zadovoljava sve fiziološke kriterije istog, nesposoban je nositi se sa životnim problemima. mamin sinčić. ni hlače ne može kupiti sam. ni nakon 6 mjeseci života sa djevojkom ne zna gdje stoje ručnici i plačnim glasom moli isti. u svojoj djevojci traži osobine svoje mame. nema neka određena mišljenja o stvarima, životu i svijetu ili ih prividno ima, ali se njime lako manipulira.
njegova moć manipulacije ne leži u argumentima, nego u afektima i plačljivo izgubljenom tonu  izrazu lica. tako situacije u kojima je on krivac prebacuje u situacije u kojima ispada žrtva...

kučka = žena. postoje dvije podvrste

• kučka po difoltu = rođena kao kučka. uglavnom iz bogatijih obitelji. ne podnosi da nekaj nije po njenom, strašno joj pašu lignje, sa muškarcem nikad nije zadovoljna jer ne podnosi kada netko ima svoj stav. treba joj potrčko, netko ko bi ju slijepo obožavao, kupovao poklone i obasipao ju pažnjom preuzetom iz mexičkih sapunica. onaj ko je s njom, najčešće je najebao...

• kučka nastala s vremenom - nekoć bila žena, al' zaglavila s lignjom. lignja ju je toliko iziritirala svojom puzavošću da je počela testirati istu... od silne iziritiranosti puzavošću postaje kučka nadajući se da će lignja shvatiti da je lignja, ali obično bezuspješno...blabla...

veza = suživot žene i muškarca. lijep spoj bez pretjeranih sranja. međusobno razumijevanje, fajt kad zatreba, strast, humor, zajebancija...
ko ju ima - sretan je...

emancipacija je zapravo kriva za uništenje muškaraca.
ono što danas postoji sastoji se od većeg postotka liganja i neznatog brojamuškaraca koji su dosta blizu staroj školi...

žene su dokazale da su jake, ali sve to bez neke velike potrebe.
mene recimo neopisivo nervira što su muškarci lignje.
ljigavo mlohave nakupine koje se slamaju i, što je najbitnije, imaju kratkotrajan šarm...

ne, ne mislim da pravi muškarci pridržavaju vrata, pomiču stolicu, kupuju ruže i sl., to je klišej samo takav i vjerojatno je imao smisla prije...
pravi muškarac je to sam po sebi... on ne otvara vrata zato što to negdje piše, nego zato što je jednostavno takav.
on pleše s vama po lokvicama nasred ceste jer je baš takva atmosfera.
on vas zaštitnički i sponosom grli kada šećete gradom.
iznenadi vas nekad nekom vama dragom, a ne šablonskom sitnicom.
s njim vam ni u jednom momentu nije dosadno.
s njim se ni u jednom momentu ne osjećate slabijom.
s njim se ni u jednom momentu ne trebate osjećati pretjerano hrabrom.
on odšuti vaše suze i poprati ih čvrstim hagom.
on vas nevjerojatno nasmijava.
čini vas sretnom.
ali sve nenametljivo  potpuno spontano...

a danas imamo gomilu teretana tipova koji glume pretjerane frajerčine, slijede neka nikad propisana pravila i na prvi znakić problemčića traže utočište u nama, surogat majkama...
nemam ništa protiv muških suza, smatram ih vrlinom i izrazito sam počašćena kada iste vidim, jer to znači da sam na zaista posebnom mjestu u životu tog čovjeka, ali kada postanem tješiteljica, voditeljica, učiteljica i majka nekome ko to sve već ima doma, onda mi dođe da vrištim satima...
a pogotovo kada čujem više nego jednom da se bez mene ne može živjeti, ne može zamisliti ni jedan jedini dan u daljnjem životu...

pih, to su okovi, pogotovo ako su mlohavo rečeni, koji djeluju tako da bi najrađe iskočio iz vlastite kože i pohrlio u milu slobodicu...

pa ja sam žena!
slabašna (dobro, dobro), naporna, zvocava...
meni treba muško!
ne sirovina, nego muško!
neko kome treba žena, netko ko se moje jakosti neće bojati jer zna svoje kvalitete, netko ko zna da bi nam život bez 'nas' bio 1000000 puta gori i tko se boji da do toga ne dođe, ali tko ne histerizira kao... žena?!?

emancipacija nas je i dovela do toga da muškarci postaju žene, a žene muškarci, što (osim ako se ne radi o nekoj izričitoj želji pojedinca) nije baš normalno...

ja bi jednog dean martina, da mi pjeva when you're smilin', da pleše samnom na šum lišća i ne glumi debila i njonjavu pičkicu ako baš nije nužno.
želim nekog u čijim ču se rukama utapati kao u najsigurnijem mjestu na svijetu...
i sve mi se čini da jako puno tražim...
pih!