zlica u raljama bračnog života

u nastojanju da generalno dezinficiram stan nađoh neke srednjoškolske piskarije... čak mislim da nije moje, već je prepravljeno.i čisto simpatično i dovoljno komplicirano, a povremeno i besmisleno za kad imaš 15...:)

konstrukcija sjećanja na tebe

još se moje sjećanje na tebe nije ohladilo i nije se formiralo u uspomenu.
stalno si nezavršen u mašti; tako daleko da te ne znam, a ipak te znam napamet: tvoje oči, usta, a ponekad čak i ideja utjelovljenja čije si ti ostvarenje.
dok gledaš kao da neki vjetar iz svemira ili možda njegova sjenka potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cijele prizore, tako da čak ni stranu prema kojoj seže tvoj pogled ne mogu zamisliti.
smještam te van pogleda, u još nezamišljene krajolike.
kao da si još neotkrivena budućnost ili kao da tek postaješ zrno još neizniklog viđenja u mojim očima.
kada govoriš riječi su toliko nove i obnavljaju se pri svakom pokretu tvojih usana kao da objašnjavaju buduće ili još poznije i čak nepredosjećane pojmove.
nikakav govor koji bi postojao, ma u prešućivanju, bilo kada, neće izraziti nijedno značenje koje bi ti pomislio.
imenuješ za mene nepojmljiva stanja i stvarnosti.
iz tvojih usana rađaju se ne zvuci ili njihova opovrgavanja, nego mehanizmi s nepoznatom primjenom. čak i šutnja kojom se izražavaš ne oslabljuje snagu njihova djelovanja.
samim svojim postojanjem pojačavaju otkucaje srca, izgaranje kisika i temperaturu zvijezda.

kada si tu događa se kao da se zemlja brže, vrtoglavom brzinom okreće oko svoje osi i pospješuje sve postojeće oblike da prekorače ustaljene granice svoga izgleda.

tvoj dodir razišao se tako potpuno da se objavljuje u svakoj zemaljskoj vrsti.
kao i tvoja žeđ koju sam poznavala samo kao svoju vlastitu.

s trudom čuvana za misao o tebi suza vlastitim tokom probija sebi put u zraku, tražeći od ptica prihvaćenim instinktom ušće u oblacima.

u tvome licu tama odgaja za svjetlost mlade, u astronomskim tablicama još neodređene zvijezde.
uče se da nose izgled, da posjeduju bljesak i inteligenciju budućih uzbuđenja još nesmišljenih ljudi.

tvoja silueta razljeva se van svog obrisa, na sve strane, kao da nikada nije služila kao uniforma ljudskom tijelu ustaljenom u svojim prostornim mogućnostima.
istovremeno si visok i nizak, vitak i bez vitkosti.
prostor koji te smiješta u sebi tako je prostran kao da su se svi vidokruzi koje si bilo kad predvidio sabrali u jedno mjesto.
u njemu si bezgraničan.
takav si kao da te još uopće nema.

kada te nema, svi elementi postojećeg svijeta vraćaju se u svoju još prije potopa ustaljenu neovisnost.
ni od kakve koristi nije znanje o njihovoj suradnji obavljenoj dok si bio tu.
međusobno su nezavisni.
vatra gori bez kisika i bez gradova prepuštenih njenom bijesu.
zrak postaje nepokretan, neuznemiravan bilo kakvim plućima ili razlikama temperatura.
kada bi moglo potrajati duže, skamenilo bi se i ptice bi u svim mogućim pozicijama za vječna vremena učvrstile svoju vrstu.
mogle bi postojati u javi, u snu i u srednjem stanju, u beskrajnim reprodukcijama stvaranim po sistemu beskrajne trake mašte.
čak i obujam daha potreban za jednu notu njihova pjeva bio bi izmjeriv...

... ova evo ruža, nakon mnogo vježbanja svoga tkiva proizvela je boju koja bi, ustaljena, postala početak nove ere saznanja.
samo o zemlji ovisi da stanje cvjetanja traje do rođenja, do sviježe osjećajnosti...
... i traje...

ovaj, evo, pejzaž ispunit će u ovom trenutku nade svih dosadašnjih.
očekuje samo da stigne jedan mrav koji, udaljen stotinu vidokruga nosi posljednje zrnce pijeska neophodno za uzbuđenje...

zvuk se razliježe bez glasa, samim svojim pojmom.
svjetlost se ispunjava čak i u očima slijepih.
pojavljuješ se i nestaješ.
takav si kao da te nema.

kada te nema jasnoća mojih čula djeluje tako da mi se čini da postojiš.
neuhvativa je granica između bezgraničnosti tvoje prisutnosti i osjećaja tvog nedostajanja.
u trenutku kada ta granica postane poznata postat ćeš u poznatom mi stupnju (ili dostupno mom domišljaju) dalek ili blizak.
biti ćeš takva, drugačija i još drugačija, a ipak određena, ma i raznoliko određena uspomena.
tada...
... kada moje sjećanje na tebe ostari, kada te mašta izgubi imam onu sigurnost, konkretnost osobine koja je komplicira...
... bez kolebanja sjećat ću se tih tvojih očiju, tih ruku i te siluete.

htjela bih, a to ne ovisi o meni, da si mlad... da imaš oblik jedne od onih zvijezda što su tako dugo proučavale tvoje lice...

jučerašnji je dan zapravo bio fenomenalan, koliko god sam brijala da će biti prenatrpan.
ukrcasmo se u zelenu neman i krenusmo u plovljenje gradom...

nekak je dan bil u muzičkom tonu... uglavnom, ak izostavimo činjenicu da smo se vozili prek trga a s cedeja 20 godina 101ice je svirala, sasvim slučajno, dinamova himna koju ne volem ni pod razno, bilo je tu sasvim simpatičnih kritičkih osvrta na mjuzu u 'rvata...

jedna od stanica bila je i neka birtija na zelenom valu di smo hapali prvog nam dj-a - tratinčicu. odličan lik.nije ostal ograničen mjuzom svoga vremena, kaj se obično dešava starim dj-ima...pretresli mi tak cijelu ex yu scenu, krenuli malo i o novotarijama.... veli striček tratinčica da je premalo bunta za dobru mjuzu. apsolutno se slažem... svadbasi, yammat i to je od prilike to. ima možda još pokoji bendić kojem seronje u nekim drugim bendićima zauzimaju vrijedan medijski prostor...
vidjeh baš na ovom blogu da nekaj pišu ovi iz vatre. čudesnog wannabe ekv benda koji je do prije nekog vremena rado govorio da su wannabe ekv bend i u svom glazbenom izričaju uopće nisu skrivali da su wannabe ekv bend...
sada zvuče još malo gore nego prije, sa tendencijom da zvuče kao wannabe ekv bend, ali sa manje uspjeha i puuuno glupljim textovima, a onaj sladunjavi pevalec koji, priznajem, možda i ne pjeva loše (no, nisam si dala truda to poslušati) izjavljuje na televizijama odjednom da mu nije jasno zakaj svi misle da su oni wannabe ekv bendić, kad uopće ne liče na ekv...
buaha!
rame uz rame vatri ide i ramirez... e, oni nisu wannabe ekv bendić, nego više wannabe r.e.m. bendić. samo kaj im baš i neide. jednom sam imala najbolju volju poslušati ramirezov album, jer mi se u početku nisu činili toliko loši. onda sam skontala da, kad poslušaš jednu stvar, zapravo si ih poslušao sve... pa sam odustala...

anyway, jučer se na trgu i svirkalo. bil je tu i onaj ex kojoti elektrobuda fenomen od benda... a i šajeta. svi koji idu uz bok ovim gorenavedenim, samo kaj šajo nekad ipak zna biti duhovit.
dobri duhovi konca bili su definitivno gustafi, legendarne vještice, davorin, ladno pifce...
onda je došao let 3...
i onda je krenula rasprava sa argom.
naime, meni je apsolutno jadno da svekoliko pučanstvo pada u trans kada vidi golo dupe ili kada čuje riječ kurac ili pička... pogotovo ako se to još i pjeva.
da se razumijemo - let 3 meni je vrlo drag bend, ali mi se čini da se ljudi kače na krive stvari, na koje se opet kači cijeli let tri, pa provokacija prestaje biti borat tipa, nego postaje dosadna. dosadno je slušati hordu koja se dere pička nasred trga... a i to je stara fora. još je satan panonski psovao/revao...
a ni projekt 'tišina' nije njihov.
sjećam se apsolutno svršavajućih reakcija jednog dečka na takve stvari, samo zato kaj se pojavljuju magične riječi u pjesmici. frajer je bil u stanju 15 puta reć - e, si čula, rekel je pička, svršit ću, kurac... i to je zapravo bilo jedino što je mogao izdvojit od cijele stvari. brijem da se nije sjećal ni melodije, ni ostatka texta, samo ono kaj uključuje međik vrd...

siromašna smo mi zemlja... duhom...
dokle god bendovi koji su wannabe pune dvorane, dobri bendovi zarađuju lovu jer psuju, a bijela dugmad se nalazi da zaradi pare na emociji bili bumo siromašni duhom...
a i dok big bradr piči...
preeestrašno!

nakupile su se neke sitnice... i neke kazne za parking. koje sam platila ali nisam dotični sud, koji me ljubazno pozvao da danas dođem i odlučim se za rad za opće dobro ili zatvor, obavijestila da sam platila...
neću ni stići obavijestiti isti do sutra. poslala bum im preporučeno...
ako stignem do joba. od kojeg me lovi grč u želucu... jer se više ne snalazim, tj. ne želim se snalaziti.
dakle, koncepciju mi je sjebal striček za servis bojlera koji dolazi u pola 11.
zapravo, uopće mi dan ne bi bio kompliciran da ne moram na job danas... koliko mi god tamo nije teško, nekak me lovi jeza od svih negativnih energija koje se tamo sakupljaju i zovu svako malo...
no...

jučer sam doživjela overload nebitnim informacijama...
televizija... zašto ju plaćam?!?
nekako me ovo vrijeme uvali na dvosjed čim padne mrak, pa onda buljim u teve, makar znam da to zatupljuje lejtli.
ne toliko program koliko reklame...
ajde, bila je nedavno jedna jedina jebena i to ne u ful verziji i to sa gary oldmanom
ove druge... pih...
mislim da je šizofrenija danas postala dobro isplativa bolest. gotovo svaka reklama ima dio šizofrenog u sebi...
ili se teta gleda u ogledalo pa joj se u istom pojavi neki striček za bojom za kosu i sve joj lijepo objasni, ili neka teta ide na zahod pa joj vece školjka, koja je k tome talijan, priča o svom nesretnom životu...

fasciniraju me i one u kojima svi uvijek nose omekšivač u torbi jer, jbg, nikad ne znaš kad će te ko zaustavit i pitat za boju/miris/mekoću...

uglavnom...
pfff....

i ipak odlučih ugasiti muuukalicu... mislila sam da bu mi novo mjesto za pisanje podarilo novi skribomanski val, ali nije se desilo.... prebacih zato textiće tu... njih čak 4 :)))...

haugh!  

dakle, priča kreće u one davne dane. prvo sjećanje na jingle - breza, tata, ljeto, naš stari radio kojem se nekoliko godina kasnije zvuk poglašnjavao čačkalicom koja se po potrebi zamjenila. crni radio kasetofon sa nekim crvenim gumbom kojem je funkcija također zakazala s vremenom.
kasno je proljeće, možda čak i ljeto. na dvorištu smo i radio piči... jingle kaže - ja sam mali, ja sam vrijedan, slušam radio 101...
ja se vrtim, trčim i vičem iste te riječi, a tata samnom.

priznajem, imala sam i izdajničke izlete u fazi puberteta. ali raspored je bio takav da sam u svojoj sobi mogla slušati tada mnogo lošiju konkurenciju, ali je u kuhinji uvijek bila 101ica.

običaj je bio da teta aja dojde s joba i onda se stvari mijenjaju - u mojoj sobi mora se isto prebaciti na 101icu da se aktualac može slušati u stereu...
nedjelja je bila rezervirana za ciguli-miguli i kramu, sagu o pičekima, subotom se slušal week report sa duškom koji je još tada bio voditelj na nivou, a i meštar je tada preko tjedna ujutro bio presmiješan.

tog je dana, sjećam se, padala kiša. školu sam imala popodne.dan je bio općenito truljav.
doma nije bilo nikoga, ali je u kuhinji po običaju bio upaljen radio.
mislim da sam išla popiti vode i čula da nisu dobili koncesiju.
kasnije sam sjedila na krevetu slušajući zinku kako plače, taxiste kako trube i pokušala zamisliti život bez 101inice.
toliko se neprimjetno uvukao u naše živote i bio je navika kao pranje zuba. sa njim si se mogao smijati, mogao si učiti uz klasiku ponedjeljkom navečer, mogao si puno stvari a da te ne opterećuje.
adrenalin stvoren tada vjerojatno se nikada neće ponoviti. cijela se familija pretvorila u svojevrstan stožer. 101ica je pičila sa svih raspoloživih uređaja, telefon je radio sa svakom novom glupavo-tupavom izjavom.
bili smo te sreće da su nam starci bili za takve stvari, pa smo na prvi prosvjed na cvjetnjaku i buraz i ja smjeli bez problema. moj prvi prosvjed i to za pravu stvar. čak u to vrijeme nisam gledala na bbbovce sa svojevrsnim gađenjem. barijere su pale i svi smo imali isti cilj - zaustaviti rušenje nečeg što je svakome od nas bilo toliko osobno, a opet opće, pa zatim borba za slobodu medija, za tu čuvenu demokraciju koju su nam obećavali a koju, iskreno, vjerojatno ni danas ne poznajemo. sav bijas, svo nezadovoljstvo taloženo u našim tijelima na divan je način izašlo van... još sam jednom stajala negdje vani i vikala isti onaj jingle sa početka priče...

moja je pobuna bila možda blesava, ali je bila moja.
nekoliko učenika nafukala sam da ne idu na nastavu. nažbrljali smo neki textić i krenuli obilaziti sve 4 srednje škole koje su postojale u jednoj zgradi.
penjala sam se na stolice upadajući na satove i ponosno čitala naš sklepani govor, zvala ljude na pobunu i na trg. čak su nam se i neki profesori pridružili, a nitko od nas nije dobio čak ni jedan neopravdani tih dana...

stajali smo na trgu sa svijećicama, upijajući energiju koja se gotovo mogla opipati. samo saznanje da se borimo i to na toliko lijep način bilo je divno.
cijeli taj kratak period bio je divan, a istovremeno i grozan...

sada, 10 godina kasnije, nemam baš više živaca slušati 101icu. previše reklama, previše novih glasova, a i mp3ce su mi nekak pobrkale koncepciju.
duško sada vodi glupavu emisiju na hrtu, meštar već godinama ne priča sa kondukterima, zinka je ko zna gdje, zrile je pomalo izgubila na žaru...
makar, nije da sam se makla. sudjelujem. srećom, klubić se aktivno uključuje u sve humanitarke... i sutra ćemo biti tamo... ponovo na trgu. sa puno manjim očekivanjima, saznanjem da se nije previše promjenilo, tj. lažući da se cijela ta priča nije pokvarila, čisto u čast prošlim divnim vremenima... i sjećanjima na jingle... ili više njih, koje tako i tako neću moći zaboraviti do kraja života...
eheh... lijepo se bilo boriti....

ok, žene se vade na pms...
ja se ovaj put ne vadim toliko jer me lupila ona tupava faza histeričnog spremanja, tj. bolje rečeno dezinfekcija + dezinsekcija, makar ovo pod b) više smatram humanim premještanjem paukova u vrećicu od usisavača koja kasnije završi u smeću iz kojeg se oni izvuku. naravno, samo se tješim....

u tim spremačkim momentima nevjerojatno me fasciniraju neke stvari.
pošto sunce lejtli sija kao blesavo, a moja je dnevna soba prepuna svjetla, polica s knjigama zablistala je u svoj svojoj prašnjavoj raskoši i zapravo mi se pomalo gadila danima.
neki čudan poriv tjerao nas je da sve pizdarije u obliku nebitnih papira, celofana od pljugi itd ostavljamo na istoj, pa valjda dok nekom ne pukne...
ok, puknulo je meni...
sve knjige dole, sva sredstva za čišćenje drva u ruke i u boj!
e sad ide dio koji me fascinira...
do navečer sam slagala knjige. kao, po kategorijama. riječnici tu, fax&srodne stvari tu,... e, onda je stalo jer mi se nije dalo razvrstavati romane, liriku, pa onda filozofiju... krenuh po formatu...
uglavnom, toliko različitih formata, da to nije normalno! a razlika je u centimetru ili pola...
složih... i ne vjerovah, oh! jedna je polica ostala prazna! kak?!?
kad sam zadnji put slagala policu, bilo je čak i premalo mjesta!
knjige ne posuđujem, pobrala sam sve po kući, što znači da su sve na broju, a opet fale?!?
hmmmm....
ono kaj me nervira je i činjenica da je po podu ostalo milijon nekih pizdarija koje imaju neku svoju svrhu, ali odjednom nemaju neko pripadajuće mjesto...
mrrrzim te pizdarijice. obično mi spremanje završava tak da ih sve potrpam u neku kutiju i to tak stoji svima na putu danima dok ju ne tutnemo nekam di nikom neće smetati i di ju niko ne vidi...

uglavnom, imam lijepu policu i kaos svugdje okolo.
sad mi je plan sav taj kaos preseliti u hodnik, te nekolicinom dezinficijensa dofurati livingrum u stanje visokog sjaja. što znači da će po završetku radova u hodniku ostati hrpica sitnica koje su korisne a ne pripadaju.
onda ću, valjda, taj kaos prebaciti u spavaću sobu da operem hodnik.pa iz spavaće nazad u hodnik da operem spavaću. pa iz kupaone u hodnik... pa iz hodnika...
perpetum mobile...

ponekad me začuđuje koliko je malo mudrosti u dosta godina života.
ponekad me, zapravo, to plaši.
ne toliko zbog toga što je netko sa svojih 50ak ima malo, nego što je ja sa svojih ni 30 imam više od njih.
to možda nije previše mudrosti, vjerojatno nije ni dovoljno, ali je ipak više od sve više pola stoljeća starih osoba koje me okružuju.
i onda se mi čudimo što su novije generacije u kurtzu? pa zašto? a tko im može prenjeti mudrost?

ljudi koji bi to trebali, a koje poznajem iz raznih su miljea. neki su intelektualci, neki su ono što nazivamo običnim ljudima, a svi se povode za jedno te istom glupom stavkom - vlastitom taštinom.
i još se povode za raznim glupostima ne razmišljajući o zakonima fizike. point je cca ovakav - ko te pošalje u kuratz, ti njega pošalji u tri i još mu opsuj cijelu familiju.
realno, gdje je tu point?!?
nigdje.
onaj ko te poslao u kuratz dobio je to zadovoljstvo da kroz tvoju reakciju vidi da ti je dovoljno digao živce, a u tebi se rađa još više i više negativne energije sa svakom psovkom...
i ne dolazi se nikuda. slobodno se mogu copy/pasteati svake buduće misli i izgovorene riječi u bilo kojoj drugoj konverzaciji sa dotičnom osobom.
naravno, uzmimo u obzir da dotična osoba sa kojom smo došli u verbalni/pisani sukob nije neki ključan faktor u našim životima, tj. ne spada u krug ljudi do kojih nam je nešto posebno stalo...

uglavnom, slovim za čudaka i glupaču zato što se ne obazirem na provokacije, razgovaram sa onima koji su me uvrijedili i čak ponekad stojim iza njih bez obzira na težinu njihovih riječi, umjesto da ih napadam, smišljam razne osvetničke planove ili polako rušim njihove svijetove.

no, ja takav način smatram jeftinim scenarijem španjolskih sapunica.
nekako polazim od činjenice da mi osobe koje su me na bilo koji način dotakle svojim afektima ili zlobom ne znače mnogo u životu i da reakcija gore navedenog tipa zapravo znači potpun gubitak energije, pogotovo ako se produlji, što dovodi do aktiviranja malih bušilica koje probijaju naš organizam radeći male zle rupice. zašto da takvim ljudima posvećujem svoje vrijeme? e baš neću!
:)
a neću ni ovima sa povrijeđenim taštinama koji ono što netko nebitan smatra njihovim porazima to zaista doživljavaju kao isti...

osim što je sad bila jebena scena kad tom kruz sa kolegom stoji...khm... pardon... sjedi u mehiko pustinji i pola sata jedan drugom govore fak ju, nou, fak ju, fak ju, ima još poneka stvar koja me muči.
naime, ne samo da se pitam koliko je novaca donio taj vietnam američkim raznim industrijama, nego i hu d fak je radil te filmove?!?
gle, za napravit potresnu priču treba nekoliko preduvjeta.
jedan od njih je i taj da glumac, odnosno njegova gluma budu vjerodostojni.
tom kruzu se u ovom slučaju može vjerovati samo polovično, tj. samo u momentima kad nema brkove...
meni cijela ta priča gubi smisao kad se on u svojim kolicima dopelja na groblje i onda u kadru vidimo samo njegovu potresenu facu sa brčinama koje liče na one kad smo bili mali i čitali bravo. e, onda je tam bila rubrika u stilu 'hoću se pisat s nekim', pa su ljudi uz svoje želje s kim bi se pisali stavljali i svoje slike. nama su, naravno, slike bile zanimljive zato kaj nismo još dobro znali njemački jer smo bili mali.
uglavnom, na tim slikama su bili mladi njemački mladići (da, rečenica je smiješna) koji su imali dječačka (oh) lica i one početničke brkove koje nisu brijali jer im još nitko nije rekao kako, a nisu se usudili sami jer ih je bilo sram.
uglavnom, da im očevi/majke ili netko iz bliže okoline nije rekao da se obriju, njihovi bi brkovi dosegli dužinu onih u toma kruza u tom dotičnom možebitno potresnom filmu o vijetnamu. aj!
sam film gubi na vrijednosti ako vas asocijacije bacaju na podsmijehom nagrađene rubrike davno popularnog njemačkog časopisa...
ja bi da se tom kruz zabrani kao glumac.
potpuno je dosadan.

.. da se vratim na pitanje ekofeminizma i usput na neki način odgovorim sambici :)))...
dakle, ekofeminizam. mislim da je nastao u momentu kada žene tog profila više nisu imale zdravih argumenata u običnom feminizmu.
onda je jedna tako šetala šumom i vidjela drvosiječu kako siječe drvo. jer što bi drvosiječa drugo uopće i radio osim nosio kariranu košulju i sjekiru.
onda je ona rekla - eto ga! muškarac iskorištava zemlju! baš kao što iskorištava i nas žene! imam novi pokret! eureka! ekofeminizam! tu je još dodala muškarce na platformi koji muzu naftu, sijeku rainforest i kajaznam kaj...

ok, serem...ali da se dotaknem onog copypasteanog texta koji sam izvukla, ja mislim, sa stranice glasa koncila (?)...
Muškarci su tijekom duge povijesti čovječanstva dominirali nad ženama, a to je ujedno jedan od krunskih dokaza za mušku dominaciju nad prirodom koja je upravo danas, u eri ekološke krize, postala metafizički i etički problematična.

kakav je to krunski dokaz?!? one kažu da je žena zbog svoje plodnosti jednaka zemlji.ako oplodnja, koja zahtjeva i muškog pripadnika koji, po gore navedenom textu izgleda ne prišpada pod prirodu nego pod djelo vraga itself, te rađanje spadaju pod mužnju sirotih žena, o čem onda uopće pričamo?!?
kaj one sad? peru ruke od stanja svijeta? kao, nismo mi žene krive kaj ozonska rupa raste. to kaj mi lakiramo kosu, moramo imat velike frižidere i sva po prirodu štetna sredstva za čišćenje, kaj se bojimo paukova, vjeverica, miševa i zmija i ponekad želimo da iste budu istrebljene znači da su muški krivi za propast prirode=žene?!?
muškarci su nam priskrbljivali bivolju kožu za naše krpice, mesinu za anticelulitne tretmane bjelančevinama, perje za šešire, i ko zna kakve sve pizdarije, a to kaj se mi nismo znale obraniti od njihovih, zbog nas alkoholom pomućenih razuma, teških ruku - to je samo naš problem. uostalom, koga zavaravamo? nama je oduvijek bilo bitno da imamo materijalnih sredstava, uzak struk i sjajnu kosu, a ne stanje vlastitog iq-a, što se do dana današnjeg nije promijenilo. naravno, drage moje da sam sada cinična, no moje nerazumijevanje ženskog roda to jednostavno izvlači iz mene.

ne razumijem kaj bi žene svijeta htjele?
emancipaciju, ali i materijalnu sigurnost koju im pruža muškarac, i to po mogućnosti 30godina stariji?!

Naime, muška dominacija nad prirodom uvjetovala je mušku dominaciju nad kulturom, a upravo je ona istodobno prouzročila i podržavala mušku dominaciju nad ženama, u smislu jedne dominantno i isključivo maskulinističke i patrijarhalne kulture.

ok, u ovoj tezi zaista ima istine, ali... tko je jači? 5 muškaraca ili 20 žena?
da li je danas uopće potrebno razmatrati ovakva glupa pitanja?
imamo pravo glasa, možemo raditi kaj god oćemo, a naša glupost nas tjera u ista sranja o i prije stotinjak i više godina.
trpimo uvrede, šake i upravo tu dominaciju koju smo, htjele - nehtjele napravile same sebi.
i uopće ne razumijem kakvog smisla ijedan, pa tako i ekofeminizam ima u današnjem suvremenom društvu kada žene ispadaju 15 puta veće kučke nego što bi ijedan muškarac ikada mogao biti, kada vode milijunske poslove i uz to vlastite obitelji i kada, uz svu raskoš mogućih odabira biraju podvezivanje jajnika, velike karijere i same tlače druge žene da obavljaju poslove koji su njima daleko ispod časti a zovu se peglanje, kuhanje i odgajanje djece.
kakvi su to, drage moje, komplexi koje vučemo?!?

pih!
što ne volim ijedan feminizam bez pokrića, borbu za tzv. jednakost koja ne može biti postignuta iz čisto jednostavnog razloga - jer nas sama priroda nije napravila jednakima - Bogu hvala! a što opet ne znači da smo manje sposobne ili manje vrijedne.

ja ću i dalje kariranim drvosiječama ostavljati da sijeku drva...

moj umorani muž pod temperaturom igra se daljinskim te okrene na otv. uho mi ulovi riječi neke žene: ekofeminizam.
daj, nemojte se zezat... ekofeminizam?!? wtf?!?

uglavnom, kao zakleta antifeministica morala sam googlat. prije nego kaj vam podarim nekoliko copy/pastea da se objasnim - meni feminizam ima smisla samo kod velikih stvari. mislim da su žene potlačene on oliko koliko si dopuštaju. potrebna im je pomoć ako ih obrezuju, prodaju i sl. a ne ak peru, kuhaju i peglaju...
a mislim da im je potrebna pomoć i ak im se život svede na nekaj kaj se zove ekofeminizam...

uglavnom...preumorna sam za komentiranje ali....sutra metnem link i sve... hehehe

Ekofeminizam je složenica koja dolazi iz sfere feminističke ekologije koja bi se moglo definirati kao sustavno istraživanje ekoloških i ambijentalnih pitanja iz feminističke perspektive ili, u suprotnom smjeru, kao svojevrsno obogaćivanje feminističkog pitanja iz ekološke perspektive. Zbog toga ekofeminizam ima dvostruko značenje. S jedne strane, ekofeminizam predstavlja jedan zaseban etički pristup ekološkim i ambijentalnim pitanjima, dok, s druge strane, predstavlja jednu zasebnu alternativu unutar suvremenih feminističkih gibanja. Temeljni aksiom biocentrizma ekofeminističke inspiracije glasi: Muškarci su tijekom duge povijesti čovječanstva dominirali nad ženama, a to je ujedno jedan od krunskih dokaza za mušku dominaciju nad prirodom koja je upravo danas, u eri ekološke krize, postala metafizički i etički problematična. Ekofeminizam smatra da muška dominacija nad prirodom skriva pod svoje skute problematični aspekt s kojim se upravo ekofeminizam ne slaže i želi se s njime obračunati. Naime, muška dominacija nad prirodom uvjetovala je mušku dominaciju nad kulturom, a upravo je ona istodobno prouzročila i podržavala mušku dominaciju nad ženama, u smislu jedne dominantno i isključivo maskulinističke i patrijarhalne kulture. Nikakvo čudo onda, smatra ekofeminizam, da je u dominantno muškoj kulturi žena redovito bila poistovjećivana sa zemljom, štoviše, sa Zemljom i čitavom prirodom.

mrrrzim, ali zaista ovo upisivanje slova kad krenem pisati komentar na nečiji post! sve izgubim volju za komentiranjem, a i pisanjem uopće...
prije je čovjek fin o stisnul enter i stvar je bila riješena, a ne ovak...
grrrrrrrrrrr jebemu misha!     

suuuubota je i vrijeme je jebeno!
naravno da spremam stan! to u biti radim svaki drugi - treći dan + sam gonič robova sirotih umornih od poslova raznih. cimer je nekako prihvatio moj prijedlog o 10minuta dnevno posvećenih stanu, ali je ipak zgiljao na weekend job ne dovršivši police u špajzi, pa sad sadržaj iste čuči u dnevnoj sobi i tvori nesimpatičnu hrpicu zbog koje mi se ista ta soba nimalo nije dala spremati.
imam i pun qratz veša za spremiti i (PONOVO) spremanje spavaće sobe sa pripadajućim ormarom.
naravno, sve sam to sredila u utorak, napravila juhu od bundeve, pozvala nešto ljudi, pojavilo ih se više + pripadajuća im dječica i stan je za samo nekoliko sati izgledao kao prije spremanja, a ja sam u pola 1 zapsala snom pravednika dok se dio ekipe još pomalo zabavljao.

sve je to neki perpetum mobile, to spremanje... i nema mi baš više smisla ni goniti dragog i cimera, kao ni sebe jer ništa s tim ne postižem. osim subota provedenih u generalkama koje obavezno završavaju bolnim križima i ogromnom željom za spavanjem.

kako, oh kako se uspostavlja ravnoteža spremanja?!? šmrcplač...