...
sunce je grijalo moje tijelo čak i više kroz crnu majicu. boreći se sa kukuruzom polegnutim od vjetra i tuče, već pomalo osušenim tražila sam mahune i grah.
ugodna klonulost izazvana fizičkim radom. ruke peckaju od obrambenih mehanizama listova tikvica i buča. svako malo vjetar donese miris bosiljka, peršina i mrkve.
kakav dan!
ispunjavam si želju za laganom šetnjom. luka školski diže fazana u žbunju i ovaj u kriku leprša zrakom. luki je to čisto dovoljno. on je svoje napravio, nije mu napeto da ga lovi i svojim nasmiješenim nosom traži potvrdu moje ruke da je napravio dobro. sjedim na malom brdašcu, na tankoj, polusuhoj travi i puštam da me raščupa vjetar. mirno je i bistro. tu i tamo koji oblak. jastreb veselo viče visoko iznad mene. samo jedan. malko se brinem. nedavno su bila dva i mogli smo uživati u promatranju mame jastrebice kako uči svoje mladunče osnovnim vještinama preživljavanja kroz igru. maleni se vjerojatno konačno osamostalio i potražio drugo lovište.
ta vika jastreba i pogled u njegovo kruženje dubokim nebom daje neki osjećaj slobode. tamo među voćnjacima, vrtovima i vinogradima, tamo u tom bojama ukrašenom krajoliku posutom jabukama i mirisima plodova za koje se netko stvarno potrudio i na koje je bio ponosan svijet je imao velikog smisla.
i baš tamo, u tom poetskom momentu, slušajući kako se isprepliću veseli glasovi berača sa krikom jastreba, gdje je svaki kvadratni metar vrvio životom koji se spremao za zimu, pogled mi je zapeo dolje - za bijelu, smogom obavijenu kupolu...
tamo dolje odvijao se grad...