zlica u raljama bračnog života

zaokupljena mislima o neiskorištenim potencijalima jučer sam bila užasno nervozna.

'obične' stvari, tj. obaveze zbog kojih iznimno cijenim zaposlene majke sa jednim, dvoje ili više djece čine mi se u mom slučaju kao kradljivci vremena.

stalno nešto spremam, stalno nešto perem ili čistim. i nije da mi e teško, nego samo mislim da mora postojati način da sve to puno bolje organiziram, složim, rasporedim kako bi mogla imati vremena razvijati sebe.
daleko od toga da mi baš toliko teško padaju neke stvari. nas troje u ovom stanu nemamo još neke teeeške obaveze, nas dvoje nemamo dijete, dakle posjedujemo realnu mogućnost za to neko 'svoje vrijeme'.
ali i dosta malo energije... ili puno, ali krivo usmjerene.

nervoza se smanjila ulaskom u sax. ljudi koje smo tamo sreli - i to namjerno - nekako su me potakli. što na razmišljanje, što na pokretanje.

nekak smo došli do toga - a i moj predhodni post se djelomično dohvaća te priče - da nas okolina toliko sjebe da zapravo više ili manje padnemo pod njen utjecaj i ostajemo zakinuti za neki naš osobni rast koji bi možda rezultirao nečim genijalnim. naravno, okova se može rješiti, samo je pitanje kolika nam je ambicija.

realno, moj je problem - tako sam mislila - bio nestrpljivost. dakle, golem interes i volja za gomilu stvari koje nisam mogla realizirati sve odjednom, pa sam započinjala njih 5 i nisam završila ni jednu. u obitelji sam uvijek imala veću ili manju podršku, uglavnom, nitko me nije sprečavao u mojim naumima...
no, sinoć sam došla do još jednog zaključka. problem nije samo u mojoj nestrpljivosti da dođem do određenog znanja, niti u dosadi kada bi nešto naučila. problem je stvorila (opet) okolina...  i to još od osnovne škole...

dakle, kada si u nečem dobar, al' onak fakat dobar a ne radi se o matematici nego recimo o nekoj kreativnoj djelatnosti koja se ispoljava na van (govorim o osnovnjaku i ne govorim da matematika nije kreativna... samo da u tom dobu ne zahtjeva publiku, a ako publiku i ima onda te publika naziva štreberom, no nebitno) i ti si svjestan da si u nečem dobar no to ne rezultira nekakvom umišljenošću nego potrebom da dijeliš to nešto jer - jbg - takva je aktivnost ti se jednostavno ne usuđuješ dijeliti...

a ne usuđuješ se dijeliti jer pokazati (ne govoriti o tome kako si ti dobar) nešto što si napravio i zadovoljan si time znači prepotenciju. svi koji su u nečem bili zaista dobri i imali su poriv to pokazati prema van bili su obilježeni kao prepotentni.
ideš na recitatorsku i tam se ne zajebavaš nego zaista uživaš u procesu koji učiš i dobiješ priliku da recitiraš na primanju u pionire nove generacije? ti si umišljen...

općenito, vjerovati da si u nečem zaista dobar a da to ne naglašavaš nego samo imaš takvo mišljenje postaje prepotencija. i to se usadi toliko duboko da ti više sam sebi ne priznaješ lako da si u nečem dobar nego počneš tražiti isprike tipa - ajde, ovaj puta mi se ovo sviiiđa - ali sa određenom dozom grižnje savjesti jer nije dobro biti 'samodopadan'.

iz istog razloga nije ugodno slušati ni pohvale na svoj račun ako se zbog ovih gore navedenih situacija ne znaš postaviti i prihvatiti kompliment. 'hvala' može značiti samodopadnost... može zvučati pretjerano pa većina ljudi glumi lažnu skromnost umjesto da svjesno i bez dodatnog dramatiziranja izgovori to 'hvala'.

još jedna stvar koja je mene osobno kočila u pojedinim razvojima talenata je to što su nam uuuporno filali glavu sa 'bez muke nema nauke'. ni jedna moja odabrana aktivnost u meni nije izazivala osjećaj muke ili napora. bilo da je to bilo pisanje, plesanje, izrada koječega, crtanje ili sada hoopanje. te sam stvari zaista voljela i nikada mi nije bio problem nekoliko sati provesti u tim aktivnostima. makar i cijeli dan. i baš zbog toga što nisam osjećala muku, nego bih se prisilila da ju osjećam pretjerujući 'jer to tako valjda treba' odlazila bih od tih aktivnosti sa puno manje rezultata nego u razdoblju dok je to bila samo ljubav... često se i ne vračajući.

anyway, onda kad razmišljam o inertnosti generacije, o inertnosti studenata, građana, itd. dođe mi zapravo do mozga da je to zato što vrlo malo ljudi zapravo vjeruje da su iznimni. ne na način da su nadljudi nego da su iznimni u toj količini da bi, uklopljeni u druge iznimne ljude zapravo mogli nešto promjeniti...

i onda kada gledam tu gomilu iznimnih ljudi koji su svoje potencijale zatomili, kada čujem kako pljuju npr. po oprah zapravo se zapitam da li je to ok?
neki dan klopam i gledam tu oprah. neka klinka pobjegla je iz pakla svog života i sama samcata stvorila svoj, onakav kakav želi živjeti - skroman ali pravedan, na vlastitim temeljima, sa stavom, sa saznanjem da vrijedi više od tog pakla u kojem je bila... da li je onda uopće pravilno pljuvati po takvoj nekoj patetičnoj emisiji za kućanice ako makar jedna kućanica koja živi u paklu spozna svoje potencijale i samim tim postane bolja osoba? ili je pravilno svisoka, osuđujući govoriti - ma to su one glupače u oprah? ta je glupača u oprah možda napravila neku promjenu koja je nama bezveze. njoj je to promjenilo život u potpunosti i ona je sad sretnija nego prije. a mi i dalje zatomljujemo svoje potencijale pljujući po naznakama mogućnosti da se otvorimo sebi i iskoristimo ono najbolje što imamo - svoje (skrivene) talente...

kad god moji nekam putuju mi se zezamo da moramo ić' na drugi kraj svijeta...

kad su išli u peru i trebali krenut' za boliviju, tam je izbio državni udar.
onda su išli u japan i tam su krenuli omanji tsunamiji i potresi.
onda su bili u australiji pa su tam krenuli neki gadni požari.
sad su baš otišli s floride a tam su počeli evakuirat ljude zbog požara...

a najveća je fora (za one koji znaju;) ) da je danas na radiju bilo rečeno točno ovak:
'... vlada sad-a obećaje građanima: borit ćemo se protiv ovih požara!'
:D:D:D

jučer je frendica pisala da ju je frka malo diplome jer to znači prelazak u svijet odraslih. khm... dugo sam mislila da je to i moj problem. i još uvijek pomislim na to. al' sam joj onda vrlo, oh, pametno napisala da nije problem kad ti uđeš u svijet odraslih nego kad svijet odraslih uđe u tebe.

znam preko nekoliko ljudi koje je ta penetracija :) tzv. života odraslih uništila. ne doslovno, ofkors. oni misle da su si super al' njihovi mentalni sklopovi baš i ne podnose dobro tu penetraciju.
uglavnom, postale su (da se poslužim doskočicom gorenavedene frendice) ko kuhane nogice.
idu okolo i pokazuju svoj ozbiljni sat (koji je odraz penetracije odraslog života u neodraslu osobu), pričaju isključivo o poslu i naručuju cugu na način na koji to rade uspješni odrasli ljudi.

a kad smo kod uspješnih odraslih ljudi koji imaju svoj skupi ozbiljni sat, organiziraju svoje vrijeme, imaju rokovnike i naručuju svisoka, u zadnjih nekoliko godina koliko se bakćam sa dotičnima skontala sam da sam milijon svjetlosnih godina zrelija od njih.
uspješni odvjetnici, spretni građevinari, veliki biznismeni, marketinški stručnjaci - svi oni imaju neki težak poremećaj ličnosti + traume iz djetinjstva + nedefiniranost samih sebe a sve to ne priznaju jer misle da bi onda bili manje ozbiljni.
ali zato ne misle o svojim postupcima.
i onda ozbiljni poslovni ljudi rade takve gafove ko da su u osnovnoj školici.
udaraju šakom monitore, viču na tajnice, spletkare u slobodno vrijeme po nekim udrugama, varaju žene/muževe sa 15godišnjim curicama...

i onda je meni to smiješno... ta činjenica da nam posuzeća, gradove i države vode velika djeca. ili veliki poremećeni mozgovi...

možda je to sve zapravo kompenzacija?

bili mi u petak vani... i frendica i ja stojimo dok se naši darlinzi šankiraju i meljemo tak bezveze...
i uletava nam tip:
- e cure, baš sam osvojil svoju prvu sedmicu na lotu... s čime vas mogu počastit?
- ma nebumo ništ... čuvaj lovu... uloži!
- (poluprofil nagli, oči ostaju okrenute prema nama) pfffff... al' ja sam broker...

i eto! rođen je novi ulet!
frajer jednostavno danas može rijetko fulat ak veli te dvije magične riječi!

sex za dioničarski savjet!
hihi...  

ovi moji muški peru 3 tanjura i 1 zdjelu pola večeri. fakat. sad sam baš obratila pažnju na količinu suđa koju je vlado pral tolko dugo sinoć da sam brijala da se nakupila tooona toga.
oh, pardon, tu su još i 2 daskice za rezanje...
kiki je brži od vlade u pranju suđa.
ja sam - naravno - najbrža. :D

ok, operu ga fakat temeljito, tu nemrem ništ reć. samo mi nije jasno zakaj sve tolko ribaju.
ko da kroz naš stan prolazi tooona ljudi i pljuje na sve od suđa kaj imamo.

zakačili su se i na neku igricu. nekaj ala monkey island. sad vlado hoda po kući sa kapuljačom. brijem da je to zato kaj je radnja u sibiru pa mu je možda zima. kad je igral baaldurs gate nosil je po doma improvizirani plašt.

kiki je još normalan. bar kaj se igrica tiče...
ja igram zoo tycoon. čistim govna i na kompu i u rl. uopće ne kužim zakaj mi je tolko interesantno glumit zookepera i pobirat govna...

a kad smo kod govana - pruga, od kada je došao mali mačor koji više nije mali - kaka ispred njihovog fancy wc-a. baš smo pričali kak to nemre bit teritorijalna spika jer bi onda i piškila vani. ovak frajerica piški unutra a drekece uredno ostavlja ispred i još sa capicom grebe po pločicama ko da zatrpava.

pih...  

svako jutro prije joba prolistam na kavici neke trach novinčice.
i tak sam danas pročitala da je vesna pisarović održala jazz koncert negdje u nekom kazalištu (bjelovar?)...

pa dooobro... seve glumi, ova je postala jazz pjevačica. još samo mišo kovač treba napravit dance hit a mile kitić rok koncert i svi sretni...  

jučer sam od početka dana bila u žnj raspoloženju. nekak se desi da se prisjetim koji mi ljudi u životu fale, pa se sjetim i zašto mi fale i onda me ti razlozi učine još tužnijom.
znam, znam, za određene ljude postoji određeno vrijeme i život/osobe/situacije razbiju i nekad čvrsta peijateljstva...

trajalo je to neko vrijeme, protezalo se kroz prvu kavu i nestalo u gomili faktura i dopisa koji su čekali moje prste na tipkovnici...

i vratilo se... no ne u obliku tuge. više kao promišljanje, neka vrsta bijesa i čuđenje...

klik se desio kada se osoba od svojih 60ak godina iz moje bliže okoline usred ureda počela ponašati kao kreten prema ljudima koji to nisu zaslužili na što sam reagirala i skoro umjesto šake dobila monitor u glavu. srećom, još jednom zahvalna na brzim refleksima, monitor je ostao čitav. a i moja glava...

tada je došla buijica čuđenja...

dobro, što se to desi sa ljudima? zašto toliko lako planu? zašto zapnu na nekom predpotopnom nivou i ponašaju se kao kreteni? zašto se ljudi boje nečijih prijatelja? kome sam ja prijetnja i zašto?
i to čak toliko da prekidaju kontakte ili bacaju monitore... da li su oni koji su zbog tih trećih gotovo potpuno nestali uopće vrijedni moje ranojutarnje tuge? ili su samo obični slabići koji liniju manjeg otpora smatraju boljim rješenjem?

blesavo...

a kad smo već kod davno izgubljenih - čula sam se nedavno sa svojim prijateljem iz pelena, sudrugom u ispijanju kava i preturanju ključnih životnih i filozofskih pitanja, kolegom u čitanju, gledanju i slušanju, nekog za kog sam mogla tvrditi da je prijatelj kakvog se teško nalazi... dok mu ona (naravno, ja ih upoznah) nije isto to naše druženje zabranila. brutalno. ni 1 kava tjedno. ništa. on je kimao glavom...
dobar odabir. od nedavno ju nema. nakon dugoh 8 - 10 godina. a ona već ima muža i bebu na putu...
možda je sad vrijeme da popijemo onu kavu na koju sam ih čekala prije toliko godina a oni se nisu pojavili?
pih!

5 stvari koje volim:

- spaleta... definitivno. i sve na njemu. čak i kad mu otpadne auspuh.

- špinat i pire

- mjuzu...

- hoopanje. to bi mogla cijeli dan. i usko je povezano s predhodnim

- uno/maumau

 

5 stvari koje ne volim:

- 75% ženskih karaktera. nekak nemrem probavit' tu borbu za imaginarnu prevlast, najljepšost, najboljost i sve kaj uz to ide...

- hladetinu

- trendove. ovdje ne mislim na odjeću, makar ni te trendove ne volim... više na trendi pese, trendi hranu, trendi stolce, trendi zavjese, trendi state of mind i tak...

- depresivne ljude koji nemaju razloga za depresiju

- tuđe pljuvačke

 

 5 stvari koje ne znam, a voljela bih znati:

- swahili i francuski

- dobro pjevati

- svirati saxofon

- skužiti neki programčić za crtanje

- šivati na mašinu

 

5 stvari koje me fasciniraju:

- cijepljene voćke - osnova jabuke koja daje limune.. pa posadiš limun košticu a izraste jabuka.

- mravi

- snaga mjeseca

- 'obični' ljudi sa skrivenim talentima i mogućnostima za koje se drugi školuju godinama (vidjeti britains got talent i malu 11godišnju amerikanku na američkom istom showu)

- genijalan tajming prirode

 

5 stvari kojih me sram:

- kad mi je stan u totalnom kaosu a dođu iznenadni gosti. ne znam zakaj, al' tog me baš sram.

- nekih stvari iz prošlosti. sigurno ih ima još 4 :D

5 stvari koje želim napraviti:

- otvoriti hoopdance školicu

- završiti fax

- dovršiti torbu

- pofarbati db u narančasto

- srediti spaleta

 

5 stvari na kojima sam zahvalna:

- na tome što imam svoj krov nad glavom

- na onima koji su ostali

- na njemu koji se vratio... i za sada ne ide nigdje :)

- na toj nekoj ludoj tvrdoglavoj i pezpametnoj hrabrosti i tvrdoglavosti koju toliko puta čak i prezirem, ali me ponekad ipak dovede do cilja

- na sposobnosti zamjećivanja. siromašan bi bio život da ne znam vidjeti neke sitne ali toliko bitne detalje.