zlica u raljama bračnog života

hipnoza mačke frizerom možda i nije neka opcija.
jučer sam ju našla ispred zgrade.
opcija a) opala je s trećeg kata
opcija b) zgiljala je kad su dečki išli na job

uglavnom... živa je.
mislim da se opet šetkara balkonom...
   

jučer je dane izjavio da bi htio biti glup.
baš je ponovo probudio moje zamisli o idealnom životu koje su jednom pobili, pa sam i ja pobila njega...

makar je (sa)znanje zaista velik teret, mislim da se tereta ne riješiš ako si glup.
teret samo promjeni oblik, ali težina ostaje ista...

davno sam zaključila da je (sa)znanje zajebano... kad jednom nešto (sa)znaš, ne možeš natrag... onda to jednostavno znaš. točka.
i onda te to muči, ali otkriješ način kako da se sa time nosiš...

da sam glupa plavuša koja se kvarca, farba, ide na vakumske anticelulitne tretmane, ugrađuje umjetne nokte i troši gomilu para (sponzorski zarađenih) na obleku, vjerojatno bi me puknuće nokta ili zaprljanje neperive košuljice uzrujalo istim intenzitetom kao što me uzrujaju i neki (meni) malo veći problemi. frustracija bi bila jednakog intenziteta i zapravo mi ne bi bilo lakše...

tak da je sve isti kurac. bio glup ili ne...  

kako primiriti hiperaktivnu mačku?!?
odledite frizer...
zagarantirana višesatna hipnoza padajućim komadićima leda...  

jučer sam bila u zgradi br. 1, da bi me poslali u zgradu br. 2 iz koje su me poslali u zgradu br.1 iz koje su me skoro opet poslali u zgradu br.2, ali nisu odmah nego sam čekala nalaz, a kad sam ga dobila, opet su me poslali u zgradu br. 2 i onda sam tam čekala navodni pregled za koji nisam imala uputnicu jer mi je doktor, socijalni, kojeg nikad nisam vidjela, poručio preko sestre da mi za to ne treba uputnica. onda mi je sestra rekla, nakon nekoliko minuta čekanja, da zakaj ne dojdem sutra kad tam bude taj i taj doktor.
odlučila sam ići u petak.

kasnije sam išla kod zubara.
on je super.
da mi pikicu pa me ne boli.
poučena lošim iskustvima ipak se uvijek pripremim za bol, što se očituje apsolutnom zgrčenošću tijela.

izmorio me doktorski dan, a i dio usnice mi nije radio neko vrijeme, pa mi se bilo smiješno ljubiti.

onda smo ljubaf i ja odlučili ići u jazz...
jazz je prije bio soul.
ta me činjenica zabavljala.

stali smo za šank i pijući pivu slušali frajera koji je pjevao kao david grey il' kak se već zove...

i dalje me zabavlja činjenica da je jazz prije bio soul...

dobro jutro... dobar dan...
kad će snijeg?

trebala bi pomnije poraditi na istraživanju povezanosti čišćenja okoline (fizičke) sa potrebom, ali svejedno nekišćenjem okoline (unutarnje)...

zašto se u dućanu ne mogu kupiti sva ona fenomenalna sredstva za čišćenje inner selfa?
recimo, pronto - otapa sve vaše iluzije i pomaže jasnijem sagledavanju stvari...

ne, nemam konkretan problem.
samo malo pizdim jer će nives celzijus imati još jedno dijete... a mi još nemamo ni jedno. naravno, krivo mi je što tako razmišljam.
naravno, peći će me savijest ako nešto krene loše.
naravno, treba mi sredstvo za čišćenje misli... i za čišćenje dolaznih informacija...

onaj tko znatno ublažuje stanje uskoro dolazi kući s posla...

do tad mi se isplati pozabaviti kamencem oko pipe umivaonika....

:)

čitala sam prije nekog vremena na rodi tips and tricks da se ostane trudan. slatka tema puna raznolikih savjeta - od dizanja nogu, poza, čajeva, itd.
uglavnom, ono kaj me začudilo bila je činjenica da je većina tih žena pisala u stilu:'...makar bi se prije odmah išla otuširati, sada ostanem ležati i blablabla...'

e, to je stvar koju nikada, ali zaista NIKADA nisam razumjela...
zašto se ljudi nakon sexa idu tuširati?!?
zašto se sexaju s nekim ako im se nešto od tog nekog gadi, bio to znoj, miris, izlučevine?!?
ja najiskrenije ne znam kako bi reagirala da mi se to desilo u životu... vjerojatno bi se osjećala prljavo, smrdljivo i poniženo i taj neko bi dobio s nogom vrit...
nije li najbolji osjećaj na svijetu nakon sexa zabiti nos u vrat i uživati u hormonima koje ispušta tijelo i koji fiiino mirišu, bolje od ijednog parfema...?!? naravno, ako je taj netko kompatibilan...

ono što mi isto tako nikada nije išlo u glavu je after sex brisanje. još i ne toliko kod žena, nego kod frajera...
kak ti se može gaditi vlastita sperma?!?
da sam ja muško, sigurno bi ju probala i pomirisati i okusiti i sve. pa kaj? moja je!
uostalom, totalno mi je licemjerno očekivati od tipa da žena šeta sa I swallow majicom ili uvjerenjem, a njemu se gadi proizvod vlastitog tijela...

e, to brisanje mi se dešavalo u gotovo svim vezama i to sam još nekako prihvačala...

čudi me taj sex, zaista...
večinom u životu nisam bila zadovoljna sexom. dešavalo bi se da se nakon neke početne narajcanosti desi da sve postane nekako dosadno, a izvlačenje situacije sa samo jedne (moje) strane postajalo bi naporno i na kraju bi se sex prorijedio ili potpuno nestao i cijela veza poprimila bi čudnovat tijek.
čak sam vjerovala jedno vrijeme da je to jednostavno tako. oslanjala sam se na onu da je ljubav više od sexa. i danas prihvačam tu tezu, ali ne na način kao prije...
ljubav je više od sexa, ali je sex sastavni dio ljubavi. ako je sex loš, veza ne može biti dobra. da ne bi bilo zabune, jednaka stvar može biti i ako je komunikacija loša, sex odličan... veza je jednako u qrtzu...

sjećam se, jednom sam bila strahovito zaljubljena.
kada je došlo do sexa bila sam strašno razočarana.
sve je išlo potpuno krivo. od nekakvog kvazi izljeva strasti koji nije ličio na ništa, do iznimno lošeg i krivog oralnog sexa u vidu guranja jezika u rupu (muški, shvatite - to ne znači ništa), pa do nekakvog kvazi petinga koji je podrazumijevao isto tako samo guranje itd.
uglavnom, to mi je bio jedan od najlošijih sexova u životu. da je potrajalo, mislim da bi bilo katastrofalno. moje teze o tome da netko valjda možer naučiti s vremenom sigurno bi pale u vodu jer to jednostavno nije istina. i to iz nekoliko razloga.
prvi je potpuno pogrešno postavljen mode sexualnosti u životu.
naravno, to ne znači da ljudi koji su nekom loši nekom drugom neće biti dobri.
samo mislim da se takva činjenica ne smije propustiti iz vida ako već postoji...

recimo, mom najdražem i meni sex je bitna i sasvim prirodna stvar. nije tabu. podudaramo se u potrebama, guštovima i svemusvemu što se dešava. klišei tipa 'sex je dobar ako uključuje puno poza/je cura obrijana/je ko iz 9,5 tjedana/blabla' ne postoje.
jednostavno krene i tome se prepustimo i uvijek je dobro.
nema brisanja ni pranja. jednostavno bez ikakvih granica uživamo jedno u drugome i, srećom, imamo apsolutno iste sexualne afinitete. vrlo dobro znamo što ne želimo, a još bolje znamo što želimo...
uglavnom, još od kada smo prvi puta bili skupa, znala sam da u životu neću doživjeti bolji sex. ne zbog njegove virtuoznosti, nego zbog obostrane podudarnosti i 'akcije i reakcije' :)

no da, ne serem o svom, oh, savršenom sex lifeu, da se vratim na bit...

da li je istina da mi ljudi zaista mislimo pristati na nedovoljno dobre odnose bilo koje vrste?
zašto se toliko lako prihvaća loš sex, a druge loše stvari ne?
zašto nam i to nije nešto što bi moglo uliti sumnju u kvalitetu veze?
nije li to sve i više nego povezano? uzajamno prihvaćanje i poštovanje, komunikacija, sex = ljubav...

zašto se, oh, zašto, ljudi brišu i peru od onih koje vole?
nije li to prvi znak da nešto ne štima? osjećaj da vas je netko napravio toliko prljavim da se odmah morate oprati ili činjenica da se sami sebi gadite da se ne bi probali?!?

nikad mi to neće biti jasno!

weeeeeee... sjećate se?
meni je ova bila najdraža kad sam bila mala, a danas je na repeatu :D

Day after day,
Alone on the hill,
The man with the foolish grin is keeping perfectly still,
But nobody wants to know him,
They can see that he's just a fool,
And he never gives an answer,
But the fool on the hill
Sees the sun going down,
And the eyes in his head,
See the world spinning 'round.

Well on his way head in a cloud,
The man of a thousand voices is talking perfectly loud
But nobody ever hears him,
Or the sound he appears to make,
And he never seems to notice,
But the fool on the hill
Sees the sun going down,
And the eyes in his head,
See the world spinning 'round.

And nobody seems to like him
They can tell what he wants to do.
And he never shows his feelings,
But the fool on the hill
Sees the sun going down,
And the eyes in his head,
See the world spinning 'round.

woah ooh,
Round and round and round.

He never listens to them,
He knows that they're the fool
They don't like him,
The fool on the hill
Sees the sun going down,
And the eyes in his head,
See the world spinning 'round.

zapravo sam slomljena.
samo se dobro zavaravam.
normalno je da sam slomljena.
to tako ide i treba se proći, makar mislim da će uvijek ostati komadić, pukotina, nešto, uglavnom, kao podsjetnik.

ne želim biti slomljena, jer ne mogu podnjeti da me on takvu vidi. ni on ni oni.
ne pričam o tome da sam slomljena, ponekad mu samo kažem da sam malo tužna, makar znam da on zna.
kradem trenutke kad nema nikoga, pa se onda pustim.

dovoljno je tražio načine da mi učini sve podnošljivim, makar je znao da ni on ni ja tu ne možemo ništa. i on je slomljen i isto to krije. jer misli da je meni ipak gore.
a ja mislim da nam je jednako. samo što je mene malo boljelo i fizički.

još me počinje boliti zub.

nije da nemam razdoblja dobre volje. nije da sam u depresiji, ali nije ni da ne osjećam da buja negdje duboko. pogotovo kad se jave slikice nas troje na nekim dragim mjestima.
strah me da se ne ponovi, a s druge strane jedva čekam da opet počnemo raditi bebu. ako se to tako može nazvati, jer ju mi zapravo nikada nismo radili, samo smo čekali da nam dođe...
onda se još brinem da ne počnem manijakalno biti opterećena tim 'radom'...

no, sva ta briga prođe čim se on vrati s posla...

vjerojatno će ovo stanje još trajati... samo da ne preraste u nešto stravično...
valjda neće...

imam čudne snove...
imala sam ih i u ono malo trudnoće, no to je onda bilo normalno...
uglavnom, sanjala sam da nekog nabijam u glavu.
na nekoliko načina.
onak, ponavljanje situacije, samo drugačiji način nabijanja u glavu.
i svaki puta mi nije bilo dovoljno dobro.

sanjala sam da nekoj nataši dečko organizira nogometnu utakmicu i meni to moj najdraži priča...

sanjala sam i najdražeg sa bebačem. ja sam bebu vadila iz slinga, on ga je stavio na sebe, pa smo bebu stavili natrag unutra, a on je onda sjeo na zidić doljnjih apartmana u lanterni i jako zadovoljno nešto objašnjavao bebici koja se smijala, a ja sam ih fotkala bez da su imali pojma. čak sam vidjela i fotke. sepia. uvijek fotkam sa sepiom.

probudila sam se sa smješkom, kao i uvijek prije alarma.

i opet je sunce.
sa sepia slikicama u glavi...
sretnim sepia slikicama...
... u glav    i...

najstrašniji je dio bio čekanje. 8 sati u bolnici, a realno sam trebala biti maximalno 4.
svi smo bili hrabri, makar me zbog tog sporog protoka vremena čopilo da zgiljam sa stola u pred sali i uvučem se mom najmilijem mamlazu kak znam...
sva psihopropitivanja riješena su ranije. zašto mi? pa, naš mali mirišljavi trbuščić, pa suzice, pa...
u jednom se momentu desio klik. tako mora biti. neće me sad to zadržati u momentu. idemo dalje. majka priroda radi svoje...

moram priznati da mi taj trbuščić sa malim mirišljavim pupkom i lagana pikava brada mog najmilijeg koji se smije još koji puta proleti glavom, pa onda pričamo o tome i ipak smo nekako sretni. jer smo bili jakojako sretni.
a bili bumo opet sretni.
uostalom, i sad smo sretni.
sunčeko vani sija i moji kodovi koji se aktiviraju u proljeće nekako žuljaju trbuščić.
ja bi vaaaan... ja bi u shumicuuu...
još malo, još malo...
mislim da moram učiti biti strpljiva.
bilo bi mi vrijeme...

možda je zbog kiše.
ili krivog datuma.
ili nečeg što smo nekad krivo napravili.
možda jer sam jednom pomislila ružno.
možda je i dobro.
možda nismo spremni.
možda nije spremno.
možda...
ne znam...
možda drugi puta ipak bude bolje...

   

iako ne želim, stalno nešto izračunavam...
pa onda stanem, razmislim, objektivna sam i to tako traje neko vrijeme...
onda opet - ponor...
pa razmišljam što osjećam i ne znam...
koliko me bole cice? da li su takve bile i prije ili je sad manje?zašto ne osjećam trbuh? kad sam zadnji puta osjećala trbuh?

šupilo me da sad odem i ponovo izvadim beta hcg, čisto da se riješim dvojbe i vidim da li je u ova dva dana pao ili narastao.
spriječila sam se...

najgore je što nemam osjećaj. ili imam, pa ga se bojim.
a svi oko mene su optimistični, svi pričaju o zabuni, pa onda mislim - a kaj ako nije?

realno, objektivno - ako treba otići, tako je bolje. onda se radi o krivom materijalu, majka priroda radi svoje. takve nam se stvari dese puno puta a da nismo ni svjesne...

ali svejedno...
pfff...
jedva čekam nedjelju da ova neizvjesnost prođe...

kako se točno napiše tuga?
nisam sigurna da znam... znam kako od tuge suzica polako ide niz obraz. kao kad si malo dijete. tako nekako.
i ne možeš ništa osim biti tužan. ne možeš biti ni ljut.
samo, samo tužan...

sad čekam nedjelju da i ovaj posljednji tračak nade ili sagori u nedostatku (mog) kisika ili se razgori i postane sreća...

za sada taj tračak trebam skrivati i samo ga ponekad potajno malo škicnuti.

nekad jednostavno nije dobro nadati se...   

ali ne mogu si pomoći a da svako malo ne zamolim nekoga:
'samo da vidim malo srce...'