zlica u raljama bračnog života

e, a jel' moguće da nekak dobijem lozinku od biljnog blogića koju sam oh, zaboravila?!? 
pošto je nemoguće da se ulogiram na novonastali blog :?*#"!%&$  

dakle, ljuta sam!!!!! ok, zaboravila sam lozinku od biljnog blogića, pa sam išla otvorit novi... i regam se i uđem na blog i sve kul... oću na naslovnicu i odjednom skontam da me odlogiralo... ok, ulogam se ja opet... ostanem na unosu texta i kliknem da mi u novom tabu otvori naslovnicu... i tam me opet odloga... odem na www.blogger.com da se malo igram predlošcima... promjenim kod onak kak nas teta philo uči i opet me baci na naslovnicu... i odloga. naravno!!!! i sad se ja pokušavam već neko vrijeme ulogat, ali neda... neeeeeeeeeedaaaaaaaaa!!!!!! zašto?!?!?!?! ZAŠTOOOOO?!?!?!?!

osim što sam jučer imala ogromnu potrebu da piskaram, a sada se ta potreba smanjila na pola potrebe da piskaram, skontala sam da bi zapravo htjela opet počet pisati biljni blogić, ali oh, jada, ne sjećam se ne samo lozinke nego i usernamea...

eh...

danas se počelo nazirati malo sunca, što je jučer izgledalo gotovo nemoguće. kao da je sunce zauvijek nestalo, a mi smo zarobljeni u nekoj sivoj odurnoj kapsuli koja pritišće odozgora...

ne znam kak vi, al' ja bi rađe da je -20 i sunce, neg da je ovak 'toplo' a oblačci sivi nam krase nebeski svod...

ali, bar sam vikala jučer...
jer određeni ljudi traže još i još rasprava koje su odavno raspravljene.
to me opterećuje.
jako me opterećuje.
možda i zato što sam potpuno izašla iz tog filma i ušla u neki potpuno drugi.

hehe, moja majčica je divna :)... upravo mi daje znakić cat stevensom... samo kaj je neka obrada na 101ici, no nebitno. uvijek me razveseli svojim prstićima u mojim sumnjama :).... jučer sam se baš čula sa njenom best friend. trebale smo zajedno na bazen, ali ja zbog sinusa rađe izbjegavam vodene aktivnosti. na kraju smo završile na sat vremena telefonskog razgovora u kojem ja pokušavam objasniti jad i bijedu generacije mi mile, te ogromnog mi talenta da zaglavim sa tipovima koji imaju neki poremećaj...
mama's best friend veli da to nije stvar generacije, nego nešto što se događa baš svakoj generacijici...
odjednom se svi zavuku u dobre ili manje dobre veze, zaokupe se poslom i pogaze principe koje su tako vjerno branili godinama prije.

i onda ostaju oni koji nisu sposobni i oni koji ne pristaju na neke minimume. s tim da se ovi drugi vješto skrivaju...

pih...

uglavnom, da ne vrtim stalno jedno te istu priču, idem dalje...
danas sjedam za stol i počinjem sjebavat tu glupu metodiku. prošla - pala... dala bum 100%, pa kaj bude...
od ovog tjedna svaki četvrtak čuvam katarinu. čori kod mene i u petak ju furam u školicu...
međuljudske odnose ostavljam za neko vrijeme kad pronađem ljude...

btw, sanjala sam da putujemo na neki svjetski susret spačekista u italiju, ali južni dio.
pitam arga dal' mgu s njim u auto, a on me odjebe. hehehehe...
da on ide sam i točka!
a ja ne bi sama jer volim s još nekim putovat...
pih....

eto...

idem prugi vadit končiće i cijepit lukeca...

dovukoh nekako svoju bolnu glavicu do plavog polurasturenog stolca na kotačiće.
pruga je požurila u moje krilo. koliko god njoj to bilo ugodno iskustvo, mene svaklo malo dovedu k svijesti njene pandžice zabodene u moju nogu u onom nekom, macama dobro znanom, meditativnom grebgreb stanju...

šta da pišem? neam pojma... teško mi to ide lejtli, kao i sve, uostalom.
šta da radim?
kud da idem?
šta da pričam?... ok, oko priče i neam nekih problema, ali ovisi s kim...

osim što me muči poprilična upala sinusa koja za sobom nosi i neke probleme želučane prirode (pejnkilera radi), muči me i zaključak - koja smo mi jebeno loša generacija! koji smo mi niz jebeno loših generacija!!!
kako imamo loš načinm provođenja vremena. kako nam nedostaje tema, kako nam nedostaje smisla...
kako nedostajemo sami sebi! to je jednostavno nevjerojatno!
imamo apsolutno sve predispozicije da budemo sjajni, a mi smo u apsolutnom qtrzu!

generacija moga tate nije imala tolike mogućnosti, ali to je valjda to - kad nešto nemaš, onda to stvoriš!

jedem salatu od cikle. kupila sam ju u dućanu. u vrećici. to je danas toliko jednostavno. ne trebaš imati nikakve vještine. samo dođeš, tražiš, dobiješ... kao i tu ciklu...
to je tako prokleto dosadno...

mah... ali bar je koncert bio nevjerojatno dobar! yammat, makar mi nedostaje ivana, zaista dobro zvuči! odrađeno gotovo bez greške sa odličnim izborom nenjihovih pjesmica (beady belle, feist,..) i zaista odličnom atmosferom...

nek se ponovi još bar milijon puta!

podsjetio me sad jedan dečko na paris...
njamnjam sjećanja su to!

onak... ja bi nazad!
sad me tu zadržavaju samo pruga  luka, a oni su itekako prenosivi...

bilo bi divno buditi se na port royalu, pa skočiti do obližnje pekarice po bagetić i kroasančiće za doručak, pa svratiti do malog obližnjeg trgića po nešto povrća za ručak... toni i jozef bi kupili ribu koju bi spremili u maloj alanfordovskoj kuhinjici...

recimo da bi nešto i radila na toj sorboni, što bi mi priuštilo nice šetnjicu preko istog trgića do pantheona pa prema sorboni. onda do saint michela na kofi...


kasnije na zarađivanje kruha do montmartrea, pa doma sa stankom u belmondo stilu...

a navečer u neki pariški jazz klub...

eh...eh...

divno je maštati :)

primam na poklon dvije palete, uščuvane i svijetle... da ih pretvorim u stol.
također molim zamjenu usnica za neke nove. nebitnih dimenzija. samo da ne stvaraju ovako iritantan osjećaj kao ove koje trenutno posjedujem.
najrađe bi ih jakojako zagrizla.
kriva je prašina i suhoća ruku... a i odurno plavi walter od sinoć...
tako to biva...

izvadila sam lpjke iz kutija. posložila ih uza zid.
sada slijedi godišnje čišćenje  slaganje po abecedi...

abeceda je zapravo jedina korisna stvar koju te nauče u školi.
sve drugo može se baciti u mozgovni risajkl bin...
uče te razlomke - ne koriste mi ništa, a koliko sam vremena potrošila na njih!
uče te sekundarne spolne osobine, a ni to mi ne pomaže. koliko ljudi s jajima nema ni m od muškarca?!? uostalom, onaj tko ih fizički posjeduje možda je jednom bio i zebra...

gomila životinja već je odavno izumrla a ni njihova latinska imena mi ne pomažu previše...

novih ratova je tako i tako previše, što će mi onda još i oni stari?!?

učili su me i da budem dobar pionir... što je također postalo strašno demode, pa opet mode, pa opet demode... dakle, još jedna uzaludna vještina...

jedino što ostaje i funkcionalno je je - abeceda...

eto, i tu mi pomaže...

:)

da li sve ove divne i vesele mojblog novice sa naslovnice koje žarko očekujemo znače i da će nestati svi ovi bugovi kojih je mojblog prepun?    

kajaznam....

eto, puko nam je film... i nakon dana premišljanja otvorili smo sindikat . od sad bum tam ogorčena, nadam se ne dugo i nadam se da će rezultati doći brzo...
a zlica od garderobe postaje vesela i osobna ;)...

uključite nam se u sindikalne borbe!

btw, imam shoutbox! a ja bi onakav sa smajlijima ko kaj ima godfather!!!!  

vesna mimica jutarnje tijelovježba sa ekipom.
mene luka razgibal, a i argo koji je zgoljal i nije mi ostavil pljugu za in d morning...

uopće se ne sjećam kad su otišli vlado i on...
znam samo da sam straaašno umorna zadnjih dana, biće da je to od sinusa...

i znam da me usrao potres jučer, makar sam bila u autu i uopće ga nisam osjetila.
i znam da su me vlado i argo zajebavali...
i znam da smo gledali telku i da je vlado pričao da su kinezi pičke jer su napali tibet a ne rusiju.

probudila sam se u čudnoj pozi na dvosjedu  prije pedesetak minuta sa svim upaljenim svjetlima i tv kalendarom u pozadini... sad me boli noga od zaležanosti...

navukla sam tene i odgegala se sa lukom do dućana.
frajer se pokakal končasto. ok, znam da vas to ne zanima, al' je meni bilo urnebesno smiješno gledat njegovu facu kak ne zna kaj da napravi jer mu drekec neće opasti iz riti, nego visi...
mislim, on i inače ima specifičnu facu kad je zbunjen, a ovo je bil pun pogodak :D...

jučer sam čak bila na faxu.
zgrozila sam se!
u vrijeme mg aktivnog studiranja fax je posjedovao minimum uvjeta potrebnih za normalno studiranje.
onda su preuredili wce... i fakat smo uvijek imali papira i uvijek je bilo relativno čisto (makar se znala nać koja kokoš koja ne zna pustit vodu iza sebe), tete čistačice su bile super i stvarno su se brinule za nas...

onda su odlučili preuredit internet sobu (?!?) da se mi cure možemo kvalitetno internetno obrazovat...
glasila je ta informatičko informativna soba iliti kabinet za najmodernju te najskuplju istu valjda ne svijetu :D samo kaj je postojao jedan problem...
kada smo ju željeli koristititi rekli su nam da, na žalost, nema pristupa netu, tj. uopće nisu prikopčani...
buahaha...

dakle, tako je zgledalo moje studiranje...

kasnije sam otkrila da postoji čitaonica sa kurvinjski crvenim dvosjedom i katastrofalno sporim kompovima koju sam jedno vrijeme nadobudno koristila...

a jučer?
jučer sam otkrila da:
1. imamo kantinu!!! sa putokazom koji ju nazova cafe bar i restoran!!!! čak i izgleda vrlo simpatično...

2. imamo prilaz za osobe sa posebrnim potrebama!!!!

3. popravljaju lift!!!!!

4. horvat ima rok u prvom, drugom i onda tek u sedmom mjesecu!!!!


dakako, najviše me razveselila ova zadnja stavka!

uglavnom, svijet se kreće, fakulteti se obnavljaju, samo neki slatki idioti uvijek ostanu isti...
tako smijeh nije izašao iz pubertet faze, te mi (čvrst u svojim stavovima) nije mogao odgovoriti na sms kako da mu dam cedeje i neke knjige or whatever...
čovjek u bijegu pred samim sobom...
da mi nije tolko drag nabila bi mu sad pokoji pogrdni epitet, al' jebemu misha...
nećuuu...

i tak...

ona postoperaciono spava, a ja čistim... gotovo cijeli dan.
onda ne mislim o ničem.
jutros sam sjedila do nje na dvosjedu i jela doručak.
sunce je ugodno ulazilo u sobu, muzika je bla dobra a i tv je bio upaljen, makar na njega i nisam obračala pažnju.
bilo je nekako puno/prazno i zapravo ugodno.
na moment sam pomislila kako je osamjeno, ali sam se spriječila u daljnjem razmišljanju.
zašto?
zato što je to laž.

eto, pruga je kastrirana.
totalno je zdrogirana.
i uopće ju to ne sprečava da luduje.
od kad je došla sam piči po stanu, što izgleda toliko nevjerojatno smiješno jer je sva stiltana, pa se prevaljuje na bok...

sad ju malo popušta ta anestezija, pa zabrije da oće skočit na prozor. baš sam ju našla kak visi na radijatoru u pokušaju dospijeća na prozorsku dasku...

trenutno kljuca, al' onda ju pukne i zapiči...
uopće ne znam kaj bum, frka me da se ne ozlijedi.
kokoška...


kaj je najgore, strašno mi se pajki a i glava me buba, i baš mi se onak...spava?
a frka me spavat da se ova ne ubije negdje...

i gladna sam...
i da....

konačno sam se uspjela logirati na tu pisaću mašinu...
i onak. malo sam razočarana.
zaista nemam neko previsoko mišljenje o svojim pjesmicama, makar mi se neke zaista sviđaju.
ni jedna nije nastala sa nekim predhodnim prevelikim razmišljanjem o, jednostavno sjednem i pišem, pa kaj ispadne...
možda baš zbog tog uloženog truda, odnosno ne truda ni ne razmišljam o sebi kao o nekom pjesniku ili nečem takvom - to je jednostavno odraz mog trenutnog stanja koji ispadne tak kak ispadne.
i uglavnom, premišljala sam se za tu pisaću mašinu...
nekak sam si mislila - tam su ljudi koji se valjda deklariraju kao pisci/pjesnici, makar i amaterski, a ja sebe ne stavljam čak ni u tu kategoriju, pa reko - neće mi valjda biti neugodno...

i sad kad sam logirana, kad sam malko švrljala po tim textovima... hmmm... pa, porastao mi je ego, moram vam priznati...

ne želim omalovažavati ničije radove, al' moram priznati da mi se baš ništa tamo ne sviđa...
sve je puno neke poezije sa 'teškim' riječima. kao da čovjek promišlja i traži po klaiću nešto što bi na kraju trebalo ispasti potpuno ozbiljno i kajaznam kakvo...
ne osjeti se spontanost, ne osjeti se živost, sve je bez ritma i nekako... nekako... umjetno...

e, onda su mi se neke moje pjesmice počele toliko sviđati da sam se odlučila da ih prenesem u necirtualno i uvezem u nekoliko primjeraka. za familiju i nekolicinu dragih prijatelja...
:)

eto, ipak sam imala neku korist od tog sajta...

btw, 70% blogera ima zanimljivije textove od textova koji se nalaze tamo...

živjela spontanost!!!!

luno mala, mala luno
hepihepi brzdeeeeejjjjjj!        

daj
da ti objesim tugu
na vješalicu
kraj vrata...

pa da te
e.t. prstom
osvijetlim
i pokažem
da je smijeh
napravljen
za tebe...


eto, life is beautiful!
sunce mi je u sobi! samo u sobi i to je super...
van ne želi još... malo mu je zima...

ja ga volim!!!
ja ga voooolim!!!
on mrzi kada ja to tako lako govorim! da ga volim!
to mi predbacuje!
da mu govorim lako da ga mrzim - vjerovao bi mi :D...
patuljak m. podsjetio me da se obično sumnja u dobre stvari, a loše se prihvaćaju...

no, baš me briga, ne obazirem se... ja ga volim! lako! :D:D:D
on se sakrio u muzichici...
sakrio se i u jastuk...
i u zrigane, teško perljive pločice...
i u lonac sa čajem.
i u palačinke...
i u televizor...

sad me gleda od tamo poskrivečki...
i ide polako svojim putem...
i biti će sretan!
i ja ću biti sretna!
i onda će sunce izaći van...
i onda će svi biti sretni...
i sunce onda neće htjeti iz njihovih soba...

i jednom ću moći reći -
makar, za to treba proći neko vrijeme -
sretna sam jer sam te pustila!

lako...
:D:D:D

kolega, znam da buš me mrzio, ali - argo, hepi brzdej!!!
želim ti da popraviš tajm mašinove!
i da nađeš kaj tražiš bez želje za nečim drugim!
:)

na šalici
je bio otisak
nekih usana
i par
mačjih dlaka.

otisci prstiju.
i želja za
posjedovanjem
forenzičkog
praha.

zaboravila sam
kako ti
izgledaju šare
na kažiprstu
i srednjaku.

sad ih imam
tu
baš tu
pred sobom
sa  iscjepkanom
donjom usnom
na rubu.

dokazni materijal
da se desilo.
da si postojao.
u tmurnom

ne sjećaš se
kako izgleda
nožni palac.
moj.
bio je dobar -
prisjećaš se.

prah mi treba!
prah!
pa da
naučim napamet
crtice!
koje su me mazile po leđima...

ovo je kao novogodišnja odluka.
a zapravo je sranje.
kao, sad sam rekla dosta.
i znam da je, jebemu miša.
al' kaj?
od danas okrećem novi list?
oduvijek sam se divila ljudima koji izgledaju kao da su okrenuli novi list. koji su se jednog jutra probudili i počeli iz početka.

beady belle ima jednu pjesmicu o belli koja je dobila golden chance da počne iz početka. nestala je njena prošlost i od tog dana ona može biti tko god poželi.

kada je smijeh bio ovdje, dva posta ranije, gledali smo mućke sve se nešto dragajući i držeći se za ručice...
užasno smiješna scena kad cass i rod preuzimaju ulogice da bi si spasili brak. ona je murjakica, a on (buaha) russel crow...
pitala sam ga kaj bi on bio...
patuljak, kaže... sa prćastim nosom.
ja bi bila mala vrckava vila... kažem ja...
a ne bi.
vrckavost me dovela do simo.
do toga da vrckavo radim poteze i podmećem korijenje pod noge. ali ne iz zlobe, nego zbog momenta.

nekoliko sati kasnije, nakon jutra kakvo sam oduvijek priželjkivala vratio se po ključeve.
sjeo da zapali pljugu.
gledao me svojim velikim krasnim patuljak okama i rekao da mu je tek sad zapravo jasno da ja uopće nisam svjesna, da zapravo uopće nemam pojma što sam prouzročila. i da mi zato ni ne može uzeti išta za zlo...
moja je vrckavost prouzročila katastrofu u nečijem svijetu.
ok, realno, to je stvar te osobe, ali i moja...
mislim da nisam vrijedna takvog pakla. nisam vrijedna nečije želje za samouništenjem.

dakle, ne bi bila vila...
bila bi vlat trave.
ona bar proizvodi ugodan šum i zapravo nikom ne smeta...

i ne premišlja se.

ja sam trebala proći krug.
trebala sam završiti svoju priču.
trebala sam poljubiti nekog i iste sekunde shvatiti da sam u krivu.
trebala sam se zavaravati.
trebala sam proći neke stvari da bi bila definitivno sigurna.
i da bi potom postala svijesna koliko me to lutanje zapravo dovelo do gubitka...

i sad me ždere to saznanje, makar sam u principu sretna.
sretna zbog malemale sitnice, zbog malog velikog saznanja da sam imala nešto što milijoni ljudi neće imati nikada. da sam doživjela veliku ljubav, veliku pažnju, veliko uzbuđenje i da sam na poklon dobila još jednu priliku da shvatim da to postoji...

al' me ipak jakojako jebe činjenica da taj netko postoji.... tu... samo malomalo dalje... da ponekad pomisli na mene... da mu je stalo... i da je to sve od toga...

i koliko god da je to puno, meni je nekada ipak malo...

i sad se treba pribrati i maknuti. to je ono nesebično što se za nekog kog voliš može napraviti.

'kao kišu zvijezda zamišljala sam one milijarde stanica koje tvore voljeno biće i koje se više nikada neće ponoviti...'

bačena
u blato
koju je stvorila kiša
koju je stvorio oblak
kojeg sam stvorila ja
valjam se
u mekoj smjesi
vlastitih grešaka

sa toliko malo
toliko malo
volje da si oprostim
da prihvatim
tu lelujavu
monotonu masu
koja je zamjenila
tvoje tijelo.

sada imam
jastuk
za prijatelja.
(miris)

sada imam
tugu za
zabavu.
(bol)

sada nemam
tebe.
(nikad)

zovi ak si bubana i sama i nema ti ko kuhati čaj.
bubana sam i sama i nema mi ko kuhati čaj...

peckava slučajna doticanja koja postaju sve manje slučajna.
ima nevjerojatnu sposobnost da me smete.
vršcima prstiju stvara male eksplozije.
prvo na podlaktici.
malo na leđima.

nosevi su nam priljubljeni.
gledamo oke.
odmiče se sa smješkom.
deja vu - kaže...

okrećem mu leđa.
povlači me za kosu i liže mi vrat.
volim kad me povuče za kosu.

kaže mi da sam kao palačinka sa pekmezom od šipka.
poznat okus.
kad staviš u usta znaš što je.
jezikom prelazi preko zapešća.
tresem se i malo mi je zlo.
toliko me uzdrma svojom fizičkom prisutnošću da je uzbuđenje gotovo nepodnošljivo.
toliko me uzdrma svojom glavom...
toliko me uzdrma.

ne mogu - kažem...
pušimo.
malo fali da popustim...
zapravo, stvarno jakojakojako malo fali.

preplićemo se i spavamo.
u polusnu, okrečući se, osjetim kako me cmokne...

ujutro čitamo novine i pijemo kavu.
oblači kaput i odlazi.

zaboravio je ključeve..

postavlja se zapravo pitanje...
neko...
kako bi to zapravo izgledalo uuuu...hmmm... reeecimo nekom baroknom filmu:
-'što vi zapravo želite gospođice?'
(ona se trzajno okrene dok krinolina sa pomalim kašnjenjem zbog raznih sila i svoje veličine prati pokret. grize kažiprst i lice joj odaje malu nelagodu.)
- 'dobro, gospođice, što vi zapravo želite?'
(okrene samo torzo i glavu. ne gleda ga odmah direktno. skupi hrabrost i polako, kao da je strašno sigurna u situaciju usmjeri pogled u njegov.)
- 'ja želim vas...' (kaže potpuno mirno. blagim glasom)
(on pomalo nervozno počne šetati salonom za prijam?
- 'ali, vaša me ljubav gotovo ugušila.ne samo da mi je srozala ugled, što sam bio spreman dati, ne samo da mi nije dala priliku da obranim čast dvobojem, nego mi je urezala vaše inicijale u absintom natopljeno tijelo... vi ste me, gospođice - pojeli. izvadili ste mi srce i zamrljali onu žutu halju mojom krvlju koja je gorila za vas, koja je bila spremna odreći se svih užitaka, svih hirova, svake norme i svakog dobra a i zla samo zbog vaših prstiju...
od kada vaše sreo sam oči... sve se dijeli na prije i poslije...
i sada... sada kažete da želite mene? pa ja uostalom više nisam isti. bol me oblikovala, sada bi mogao biti i čudovište!
kojim pravom? kojim pravom, pitam vas?'

- 'još od našeg rastanka lutala sam prostranstvima nemoći, sakrivala se u zakutke mraka, bježala od vas mislima, ali uvijek bi se vraćali. podarila sam svoje usne drugome, a njegove su usne bile kao kameni puteljak, nimalo slasne. njegov je dodir bio kao grubi zidovi ovog zdanja - nimalo sladak.
moje srce nikada nije postalo njegovo - i vi to znate!
njegove su me misli pojele - smatrala sam to kaznom.
puštali su mi krv, stavljali po meni pijavice, mislili da sam ugrižena pa me liječili bijelim lukom (i entoni hopkinsom :D)... čak i kasnije kada upoznah onog dragog gospodina koji je bio tako voljan nuditi mi brak, ja sam morala odbiti. shvatite!
bez obzira na to što ste me htjeli zatvoriti u kulu, bez obzira što sam pobjegla u strahu da više nikog neću vidjeti, bez obzira na to što ste i vi pomalo rastrgali mene, ja želim - vas...
ne kao ljubavnika - makar moje tijelo drhti od same pomisli na vaš dah, miris, prste, kožu, ruke koje plutaju po svakom milimetru moje kože...
ne kao ljubav - makar to jeste, što mi svakodnevno dokazuje bolna utroba...
ne kao suparnika - to smo do sada bili...

ja vas želim barem malo... barem malo ponekad gledati dok pričate. slušati glas. obnavljati sliku...
želim da se trznem kada nehotice dotaknete moju ruku u prolazu...

tako vas želim...
vratite se...'
(izgovori polako se, njemu okrenuta leđima, krečući prema velikom prozoru koji je gledao na vrt. oblaci su se gomilali i jedna suza na njenom obrazu stvarala je nepravilan put do kuta usne. njegovi koraci škripili su u neodređenom smijeru.
škripa vrata, pa zatim tiho zatvaranje.
na zadnji zvuk ona u isto vrijeme stisne oči i rupčić u ruci...
otišao je bez riječi...)

I’m so hard to handle
I’m selfish and I’m sad
Now I’ve gone and lost the best baby
That I ever had

mishu
jebem te tvrdoglavog!
a i sebe!

daj, sakri malo bikofske rogove.
budi riba
podznačna.
i ja bum svoje krafske sakrila
(imam dojam da mi lakše ide)

i obećajem,
neću se na glas sjećati.
neću te na glas (raz)dirati.
samo tiho.
u sebi.

ispuhano sjediti
ne sjećati se.
obećati da se neću sjećati.
ispuhano sjediti
(opet ana horvat:
  toliko guste sreće odjednom
  i onda nikad više...)
sasvim svjesna
još jedne greške.

taptaptap rade nožice
svugdje negdje po utrobi.
užurbano teta
po unutra sistematski raspoređuje
gomile neriješenih papira.

malo joj se prolije kava.
pa pecne
oko srca.

organizam je pomalo
u sukobu sa sobom.
sve po pravilniku.
kako treba.

administracija unutar organizma.
teta prati monitore...
prati otkucaje i razinu adrenalina.
usput sređuje papire.
tuptuptup
čuje se
lupanje žiga 'RIJEŠENO!'
mic po mic...

organizam čvrsto stišće oči.
noću.
da ga vidi.
'dosta!'
kaže teta u administraciji!
'tek kad se riješi ovaj nered!'

'želja...' - pomisli organizam...
'my dear - čuvaj se onog što želiš,
  mogla bi to i dobiti!' - kaže teta...
te spusti glavu
i uzme veliki 'RIJEŠENO!' žig u ruke...

maštam frekvencijski...
jebemu misha, desilo se!
desi se uvijek, valjda da se razuvjerim...
urlam od smijeha!
neobičan si kad te gledam.
padam u zamke.
spotičem se.
prestrašim se.
bježim.
pa me vratiš.

i znamo da je rano.
ja znam da je rano.
al' je super biti pomalo sretan.
i pomalo sjetan.
smijati se suncu.
otvoriti mu prozore.
otvoriti usta.
i progutati vanjsku temperaturu.
da bar na tren umiri trbušna zbvanja.
da bar na tren pribere.
uspava.
ali na tren.
samo na tren.

i znam da je kasno.
da bude peckavo.
da bude bajka, kao nekad.
(remember?)
da se hranimo pusama.
dok para još ide na usta.
a mi pamtimo toplinu...

znam da je pravo vrijeme.
da bude baš ovako.
da se znamo.
slovo.
riječ.
rečenicu.
misao.

i da time
bunimo okolinu...
:)

lying in my bed I hear the clock tick
and think of you
caught up in circles confusion
is nothing new
flashback
warm nights
almost left behind
suitcases of memories
time after time...

Resolutions,
baby they come and go
Will I do any of these things?
The answers probably no
If there’s one thing I must do,
despite my greatest fears
I’m gonna say to you,
I felt all of these years
Next Year

this year velim ja...
ili next?!?
nije ni bitnoooo!!!

danas sam sretna.
jer znam - bez obzira na okolnosti - znam!!!
bar mislim da znam...

nisam spremna, nikako nisam spremna, ali znam...
tj. mislim da znam...
bar...
a i to je nekaj...

taptaraptap...

pa kad bude bude...
ako bude...
a patuljci nek hodaju bacajući mrvice :)...

jednom, kad budem čista...
kad ni jedan patuljak neće trebati govoriti 'čekaj onog tko će doći sam'...
kad bude onako kako treba...
onda valjda...

next year baby :D:D:D

byrnich pjeva jednu preslatku pjesmičicu koja me neodoljivo podsjeća na ljubaf :)...
na onaj feeling kad vam mali patuljci hodaju po želucu i bacaju one mrvice koje možete kupit još u nekim dućanima, a kad ih stavite u usta pucketaju...
i makar nisam u tom stanju, jako mu se veselim.
makar mi uopće nije još u planu, niti uopće imam nekaj slično na vidiku, svejedno me pjesmuljak na repeatu nekak usrećuje u ovo nedjeljno jutro.
odmah mi je proljeće i cvijetići i ptičice i sunce i makar to sve nije ja se idem zaljubiti u svoj stan koji spremam bar...

a vi brzo skinut stvar, na repeat, pa pjevušit uz textić :)

A distant car, a quiet night
Like starin' at the ceiling
My sleepy eyes, you smell so nice
It's such a funny feeling
Got no idea, what time it is
Delightfully confusing
The trees outside, the morning light
Arrives, like pirates on parade
Surprise, it's pirates on parade

A ray of light, between the blinds
I lie there in a stupor
I hear a thud, and then a flush
Guess it must be the neighbors
I blink my eyes, I laugh inside
Imagine what they're saying
I see your shape and through the night
Here come, those pirates on parade
Ahoy, it's pirates on parade

Through the rough and stormy weather
On a search for buried treasure
There's an island to explore
Ev'ry wave that whispers softly
"Stay in bed, 'cause it's still early"
Dolphins frolic by the shore
And the phone never rings when the pirates are singing

Well there's 16 men on a dead man's chest
In this hallucination
The map we got, x marks the spot
We're following directions
The 7 seas, the balmy breeze
The pleasure of surrender
The end is nigh, the sun is high
It's late, for pirates on parade
Too late, for pirates on parade

Traffic noises down below me
A helicopter circles slowly
Monsters sink into the deep
Mountainous and downy billows
Float among those fluffy pillows
Maybe I'll go back to sleep
And the phone never rings when the pirates are singing

This wicked life
So what's in store behind that velvet curtain?

The night is gone
And the day is here
The stupid sun is shinin'
The moon reflects
Your hair's a mess
It's lovely imperfections

My crew and I
The clear blue skies
Sail on, with pirates on parade
Sail on, you pirates on parade

kretali smo se u in di eli smjeru. tamo je bio sparkiran moj bezkočioni osedlani konjić.
kretali smo se argonaut i ja...
smijeh je nekud odjurio još na trgu.
samo je odjurio.
mislim da smo bili dosta pijani.
kretali smo se po moši i meni je samo bilo u glavi da ne znam jahat u ovom stanju.
pogled na argonauta... hmmm... ne, ni on vjerojatno ne zna jahat u ovom stanju, al' iako ima nešto manje godina - muško je! a muško ima više iskustva...
- ti voziš...

tog jutra odlučila sam da idem van.
časno sam si oduzela titulu garderobijerke te sam si odlučila pružiti izlazak i ludu zabavu.
on je trebao iseliti.
još je bio tu i nije mi smetao kao obično. čak dapače, dva dana našeg prekida bila su sasvim dovoljna da budu ugodna...
nisam razmišljala o tome...
mislila sam na taj izlazak...

nekoliko sati prije izlaska on je već bio odseljen a ja sam se osjećala zgaženo.
umor je zaposjeo moje tijelo i još sam uvijek razmišljala o izlasku ali u negativnom kontextu.
nije mi se dalo...
kaj ću vani?
kaj se vani radi?
di ćemo van?!?
nigdje se nije moglo...

argonaut je imao plan!
vodi me na tur d birtije.

natjerala sam svoje dupe da se spremi.
smsnuh smijeha.
9 kod krleže...

umor je nestao čim sam se sparkirala.
imala sam sposobnost da u minuti izgovorim zavidan broj rečenica. mislila sam da se ne primjećuje, ali argonaut je spomenuo zbunjeno - e, kolko si ti sad tog rekla...

smijeh nas je vodio prema birtiji. birtija nije radila. uvijek poštuje praznike i nedjelje.
hodanje radićevom. bezglavo.
svi imamo teoriju o nekoj svojoj birtiji koja je tu negdje jednom postojala, al' jebi ga, više je nema...

završavamo u melinu.
znajući svoje pišačke sposobnosti i nisam baš presretna tom odlukom, al' ajd...
melin...

smijeh, argo i ja...
i dina i darko se susreću...
pije se...
topi se umor.
gledam mu oko.
kreće prema meni rukom.
staje.
kaže - sad sam te skoro zagrlio...
... da zagrijem ruku - objašnjava...
smijem se...
podvlači ruku pod kaput.
drži ju oko mog struka i grije...
grijem i ja njega. bubrege, kaže...
sjeda mi u krilo...
povlači mene da sjednem njemu u krilo.
zajebava me da je na moment mislio da imam cice :)...
smijem se...
pijemo.
pričamo o kolaču koji bi bilo zgodno izmisliti.
više ne pratim razgovor, previše mi je.
samo se koncentriram na dodir.

i bam...
odjednom sa argom idem prema metalik plavom konju koji je sparkiran in di eli.
osjećam se pomalo kao da radim kriminalno djelo. kao da nekom lažem da sam negdje s nekim a zapravo sam negdje s nekim drugim...

vozimo se do jabuke...
argo ostaje, ja idem doma.
ON je pred jabukom. pijan.
falim mu, kaže...
nije mu zabavno jer mu falim, kaže...
voli me...
jel' mu mogu obećat da ćemo još pokušati?
ne mogu dragi kva, ne mogu...
we'll see govorim, kresnem metalik konja mamuzom uz bol u glavi...

previše informacija...
a i ne podnosim alkohol lejtli...