zlica u raljama bračnog života

umrla je mrs. Petera. imala je 92 godine. prije recimo dva dana je bio sprovod za koji sam saznala prekasno da bi na njega išla, no to sada nije bitno.

mrs. Petera je do prije nekoliko mjeseci još uvijek išla na koncerte u lisinski. sa cekerom (sjećanje od branke). do prije par godina je još uvijek vozila auto (sjećanje moje). a do prije nego što je kratko legla u krevet je bila na prozoru i vrlo jasno vidjela i sporazumijevala se sa prolaznicima/susjedima.

zašto pišem o njoj? zato što je ona bila legenda! ona me naučila engleski. njoj prvoj mogu zahvaliti na svom voljenom british naglasku i na odličnom znanju engleskog. i što je najbolje, nije ona nas naučila kao što to rade drugi profesori. gramatika se učila usput.to, naravno, nije značilo da smo gramatiku zapostavljali. mi smo jednostavno pričali engleski što je dovelo do toga da je potpuno logično da neću govoriti gramatički neispravno. zapravo, učili smo engleski kao kada bebe englezi uče pričati.

ok. prvo smo se igrali. na igranja na engleskom kod mrs Petere počela sam odlaziti sa možda malo više od 3 godine. sjećam se škripavog parketa i keramičke peći.

kasnije smo radili po nekoj knjizi. i dobivali zadaće sa novim riječima koje smo morali pisati u dva reda. svaku. a onda bi pisali i diktate. koji su onda bili ispravljani i ocjenjivani crvenom kemijskom. mogao si dobiti i + i - excellent.

mrs Petera je imala potočnice u vrtu. uvijek sam ih gledala dok bi čekali da naša grupa dođe na red. imala je i ruže na ogradi. staru sortu. imala je i malu zatvorenu verandu u kojoj smo svi skidali svoje cipele i oblačili papuče. imala je i narančastu lampu nad stolom i gomilu knjiga i bilježnica.

Zadnji puta kada sam malo duže razgovarala sa mrs Peterom, hvalila mi se da jedna njena učenica predaje engleski englezima. bila je stvarno ponosna na sve nas. i odgojila je generacije i generacije klinaca. na engleskom. kroz igru, priču i diktate ispravljane crvenom kemijskom.

baš će mi faliti na onom prozoru, širom otvorenom sa upaljenom televizijom po ljeti. ili zatvorenom, sa onim jastučićima na klupčici da ne ulazi hladan zrak.

ali mahnut ću joj.

for old time's sake.

goodbye mrs Petera!

neeema boljeg feelinga od sat-dva hoopanja i plesanja po stanu!

nema!

jučer mi je bio stvarno lijep dan. i uopće mu se nisam nadala. znam, u 29godišnjem iskustvu imam tu spoznaju da su neočekivane stvari uvijek najljepše.

nije se dešavalo ništa toliko posebno, a opet se s druge strane dešavalo nešto posebno. vladala je ona neopterećenost gostima zato što su to sve redom bili dragi ljudi oko kojih se nije ni potrebno opterećivati.

pa su tako bili dobri i špageti i mousse zvan sobolos od čokolade s narančom koji je ispao kao  juha. bio je dobar i žan klod van dam koji se vozio u žabi koja se nije rasturila ko merđo (naravno) i koji se mudro maskirao promjenivši sunčane naočale. a bilo je dobro i gledati film sa ivanom dok dečki igraju neku glupu flash igricu na kompu.

ono šta je bilo manje dobro je jutrošnja bol u sinusima i nemanje lekadola, pa onda mazanje lica sokom od luka, pa je opet postalo dobro na ručku a pogotovo kasnije u šetnji sa psima po gruntu jer je dan bio jednostavno predivan, bistar i hladan a opet nekako fino topao...

zapravo ne kužim čemu takva halabuka. ja bum božić imala s lovom ili bez. a uvijek je zapravo bez love :D.

poklone tak i tak kupujem samo klincima. di bi došla da idem smišljati kaj da kupim, a i kako u krajnjem slučaju, 30ak poklona - i to samo za obitelj. jbg, puno nas je.

to se onda radi po 'klanovima'. kojih ima 11 - što je isto enormno puno. jedne su godine dobili gingerbread kućice, prošle godine podmetače za čaše i lonce napravljene od starih keramičkih pločica koje su bile višak kod popločavanja :) wc-a, a na koje sam svakaj nacrtala bojama za keramiku. ove godine će svaki klan dobiti vrećicu domaćeg čaja od jabuke sa cimetom i svakave kolačiće/keksiće + još neku homemade stvarčicu. sve to lijepo ću zamotati i da vidiš iznenađenja.

to mi je baš guba. svake godine moraš smisliti nešto novo i svake se godine ponovno iznenadiš. a i ugodno se opuštati uz izradu takvih slatkih stvarčica.

i ukrase za bor radim sama od gomile starih komadića materijala...

eto... pa ko misli da božića neće biti - može ga naći kod mene :)

oduvijek sam voljela sudjelovati u revolucijama, malim, velikim, bilokakvim. taj osjećaj bunta i zauzimanja za sebe a opet sa gomilom ljudi pokretanim istim porivom da kažu da nešto ne valja i da oni to više neće trpjeti.

s godinama sam skontala da ideologije, aktivizmi, vizije, programi zapravo kao i sve na ovome svijetu imaju dvije strane i da, baš kao u životinjskoj farmi oni koji dođu na vlast/vrh/čelo uvjek postaju svinje i da je to pravilo koje gotovo da i nema iznimke. to je nešto u ljudskoj prirodi što je jednostavno tako i što je pomalo ohladilo moj revolucionarni duh.

jučer sam joinala facebookovu grupu koja za svrhu ima organiziranje prosvjeda protiv ove naše šugave političke situacije. prvenstveno zato što i dalje vjerujem da se naš glas treba čuti i da zapravo nekoliko desetaka godina šutimo bez ili sa vezom - kako se uzme. malen je postotak onih koje pravda zaista zanima.bitniji je odlazak u pašu sa novom mećkom ili novim minjakom, a to što će se jesti  jbg... o tome će se razmišljati kasnije.

uglavnom, makar je pobuna izbila tek kada su se zabranili domjenci i božićnice (što je pokazalo pravo lice naše male države) ja ga podržavam jer se nešto ipak počelo dešavati... a i moj se revolucionarni duh ponovo budi.

samo što me u toj grupi zaprepastila rečenica organizatora da nema mirnog prosvjeda jer ne idemo u kino što smatram otvorenim pozivom na izazivanje nereda, a što opet nikako ne podržavam. nasilje se ne rješava nasiljem, zlo se ne rješava zlim a u jeku svih okolnih pizdarija vezanih uz nasilje i pokušajem da se istom stane na kraj potpuno je glupo, a u krajnjem slučaju pomalo i kontradiktorno pozivati ljude na nemire. ili se stvarno buni samo zbog sanaderovih satova i božićnice?

uvijek se sjetim stojedinice i predivnog prosvjeda kao i atmosfere na istom. zašto ne može tako? pa onda je bilo gore, nismo imali ovog napuhanog pizduna koji je već pomalo zreo za ozbiljno psihijatrijsko liječenje nego puno opasniji mozak protiv kojeg se išlo, ali ni u jednom momentu nije bilo potrebno raditi nerede.

bitniji je ljudski glas od ljudske žrtve. tako da me dio tog prosvjeda ipak plaši.

zato mislim da bi svi trebali ko bitlsi:

You say you want a revolution
Well, you know
We all want to change the world
You tell me that it's evolution
Well, you know
We all want to change the world
But when you talk about destruction
Don't you know that you can count me out

i dalje nisam ziher da li je ovosezonski big brother zapravo organiziran uz pomoć nekolicine institucija koje primaju ljude sa psihičkim poremećajima, te su im prepustili nekoliko ne toliko agresivnih ljudi ili TO (pogotovo ona zlatokosa) stvarno slobodno šeta ulicama naše male države tj. našeg malog svijeta?

srećom, vidim ga samo kada surfam tv programčićima. tako će i ostati, no svejedno me plaši :D...

:)

btw, kaže se attitude a ne aditude

od svih zanimanja najviše mi se sviđa biti seljak/poljoprivrednik.

to je jedno od najkreativnijih zanimanja iliti životnih poziva koji postoje. samo šteta što je pravih seljaka sve manje.

obim mog znanja o poljoprivredi nije toliko malen. nešto sitno agronomskog fakulteta i velika ljubav prema zemlji i čudima koje se u i na njoj zbivaju, kao i cijeloživotna prisutnost zemljoradništva - ako se to tako može nazvati, ostavili su traga i - u krajnjem slučaju - tu neku prirodnu potrebu da se ne odreknem te privilegije da se igram seljaka/zemljoradnika u malom.

sjećam se, još kao klinka kod bake sam imala svoju malu motičicu i ostali osnovni pribor za okopavanje, rađenje rupa za sadnju kao i priliku da proučavam i sudjelujem u tom neprekidnom rađanju gomile malih čuda. od salate preko graška, paradajza pa sve do loze ili recimo ljekovitog bilja.

no, ne radi se ovdje samo o tim čudima, nego i o osjećaju koji obuzme tijelo kada se zemljom bavi. danas smo, recimo, štihali vrt. štihanje nije nimalo lagan posao čak ni kada se radi o malom komadu zemlje koji obrađujem, a koji je dovoljan da razveseli moju obitelj i prijatelje. ali sav taj napor nekako je ugodan. grumenje zemlje, gnojenje prirodnim gnojivom, prohladan zrak i na kraju slatka klonulost tijela pomiješana sa očitim zadovoljstvom zbog obavljenog posla i promišljanjem gdje što smjestiti iduće godine.

jedan obiteljski prijatelj ovog se ljeta čudio zašto se mučimo sa odvoženjem vode na grunt koji nema vode, a sve u svrhu zaljevanja prvenstveno paradajza kad se na placu u sezoni paradajz može naći za par kuna i to domaći i fini. što je istina. ali osjećaj koji nastaje u sumrak jednog ljetnog dana kada se tek ubrani crveni plod jedne zapravo vrlo čudne biljke još onako topao od sunca zagrize i njegov kiselkasto-slatki okus zaokupi naše okusne stanice vrijedan je apsolutno svake sekunde uloženog truda.

uz to, mislim da su poljoprivrednici zapravo najveći pjesnici i filozofi. pogotovo vinogradari.

tome u prilog ide nekolicina udžbenika koji su zapravo onako btw i male zbirke poezije posvećene nevjerojatnoj zaljubljenosti u zemlju i njene plodove.

a zaljubiti se nije teško. eto, ja sam zadnjih dana enormno zaljubljena u svoju brokulicu i kadulju koja je cijelo ljeto provela uživajući među paradajzima i usput dvostruko narasla.

zaljubi te se i vi... u brokulu, papriku ili zelje, kako vam drago.

zaljubljen treba uvijek biti :)

turbulentno razdoblje po mom mišljenju izazvano golemom količinom juga i sveopćim suludim vremenskim prilikama prouzročilo je totalni kaos u mojoj ionako kaotičnoj glavi.

slijedom događaja došla sam do jednog od mnogih zaključaka a taj je da mi ljudi idu na živce. i to ne znam objasniti na koju foru, ali krug se opako suzio i jednostavno mi se više ne da niti ići van a kamoli na kave- to mi djeluje kao potpunio gubitak vremena. i to pogotovo zato što obično, u mom slučaju, ti ljudi odjednom odluče da više nemaju vremena ići na kave taman kad se ja naviknem i sve to postane svojevrstan ritual koji mi godi...

isto tako me počinju nervirati običaji koji su se nekako počeli uzimati pod normalno. mislim da smo ili ja ili oni krivo odgojeni. dakle, ako se sa nekim nešto dogovorim onda je to za mene vrijeme posvećeno druženju ili nečem već sa tim nekim i ne dogovaram 5 paralelnih stvari u isto vrijeme. ako se desi da ipak iskrsne nekaj bitnije onda sam dovoljno pristojna da javim da neću moći jer nekak imam u glavi tu svijest da bi taj netko mogao pametnije iskoristiti to vrijeme od čekanja da se dogovor ostvari... uglavnom... znam ljude koji takve stvari dobro podnose i zapravo se ne obaziru na takve 'sitnice', možda se na sekundu malo i naljute ali onda preko toga prijeđu... mene to zamara pa mi se više ne da niti dogovarati.

nervira me i plakanje okoline da se nikad nikam neise ili ono stalno 'daj ajmo van/na kavu/na izlet' pa kad ti se to već popne na vrh glave i odlučiš konačno prekinuti bujicu tih 'daj ajmo...' rečenica, odjednom se nikom ne da... ili se dogovore pa dio onih najplačljivijih ne dođe.

nervira me i kašnjenje što obično toleriram. izrazito sam točna oduvijek i zakasnila sam samo u slučajevima koji su bili potpuno opravdani. a gotovo svaki puta kada sam zakasnila ljudima koji kasne stalno dobila bi po prstima. jedni frendovi su nam čak nakon jednog nesporazuma i kašnjenja, a nakon što smo mi njih vikend prije čekali sat vremena, rekli da se sa nama više neće naći. i stvarno, više nikada nismo izašli van...

i zbog takvih igrica mi stvarno ljudi idu na jetra. mislim da su neodgojeni, bezobrazni i bahati i da olako uzimaju stvari, ljude i njihovo vrijeme. i baš zbog toga odbijam grupice, dogovore i bilo što što ne uključuje životinje ili onu nekolicinu normalnih.

sunce je grijalo moje tijelo čak i više kroz crnu majicu. boreći se sa kukuruzom polegnutim od vjetra i tuče, već pomalo osušenim tražila sam mahune i grah.

ugodna klonulost izazvana fizičkim radom. ruke peckaju od obrambenih mehanizama listova tikvica i buča. svako malo vjetar donese miris bosiljka, peršina i mrkve.

kakav dan!

ispunjavam si želju za laganom šetnjom. luka školski diže fazana u žbunju i ovaj u kriku leprša zrakom. luki je to čisto dovoljno. on je svoje napravio, nije mu napeto da ga lovi i svojim nasmiješenim nosom traži potvrdu moje ruke da je napravio dobro. sjedim na malom brdašcu, na tankoj, polusuhoj travi i puštam da me raščupa vjetar. mirno je i bistro. tu i tamo koji oblak. jastreb veselo viče visoko iznad mene. samo jedan. malko se brinem. nedavno su bila dva i mogli smo uživati u promatranju mame jastrebice kako uči svoje mladunče osnovnim vještinama preživljavanja kroz igru. maleni se vjerojatno konačno osamostalio i potražio drugo lovište.

ta vika jastreba i pogled u njegovo kruženje dubokim nebom daje neki osjećaj slobode. tamo među voćnjacima, vrtovima i vinogradima, tamo u tom bojama ukrašenom krajoliku posutom jabukama i mirisima plodova za koje se netko stvarno potrudio i na koje je bio ponosan svijet je imao velikog smisla.

i baš tamo, u tom poetskom momentu, slušajući kako se isprepliću veseli glasovi berača sa krikom jastreba, gdje je svaki kvadratni metar vrvio životom koji se spremao za zimu, pogled mi je zapeo dolje -  za bijelu, smogom obavijenu kupolu...

tamo dolje odvijao se grad...

a je borba, mo'š mislit (kako bi rekla moja ex profa capak).

ja zapravo pokušavam oboriti teoriju dijete služeći se svojom ne dijetom, hahaha.

realno, teorija mi je izvrsna, stvarno. samo me praxa malo zeza. a i karakter kojeg u tim stvarima - priznajem - nemam. bilo je strašno lako biti hedonista i bar jednom tjednom izznojiti guzu na dance flooru i među smrdljivim jaknama. piva onda nije imala kalorijsku vrijednost jednog kruha isto kao što je more hrane koje je ulazilo na moja usta pretvoreno i potrošeno u oblicima raznih energija. stalno sam nekam išla. prije 3 godine mogla sam bez frke napraviti špagu. a ni brzina mi nije bila neki problem.

ok, sad imam i 3 godine više, metabolizam je odbio biti brz od čistog sjedenja a moji okusni pupoljci (il' kak se već zovu) su sve zahtjevniji.

i imam ja dobar plan i znam da bi upalio kada bi to svoje utrostručeno dupe malo pokrenula. ali uvijek je nekaj...

nakon mora sam imala savršeni plan. al' onda smo farbali stan i savršeni plan je pao u vodu, tako da sad umjesto hoopanja i pilatesa uglavnom spremam, sortiram i bacam gomilu stvari.

ali imam volju. pogotovo od kada sam podrapala zadnje hlače u koje sam stala a uporno odbijam kupiti nove. makar sam jedne kupila. stari konfekcijski broj. u koji nekim čudom još stanem.

a našla sam u tim pretumbacijama stvari neke stare fotke. sa raba. anorexična verzija mene. 48 kila na 1,72. izgledam užasno! nožice ko dva štapa, makar lijepog oblika. sjećam se da sam onda imala nekog dečka koji mi je stalno govorio da ima dojam da će mi one kosti zdjelice iskočiti i ubiti ga. a žderala sam u to doba kao mala svinja. pogotovo u školi, one sendviče sa četvrt kruha, parizerom i gomilom majoneze. tada nisam mogla naći hlače jer su mi sve bile velike. onda još nisu postojali brojevi 34 za teen generaciju ko danas.

uglavnom, plan je jednostavan - 3 normalna obroka dnevno i bar 1h kretanja dnevno 4 - 6 x tjedno. rezultati moraju biti ok. čisto da se osjećam pokretno, što sad nije slučaj :)...

još samo da teoriju provedem u praxu :D