wicked wife's homemade cooking

Inside my head there lives a dream that I want to see in the sun
Behind my eyes there lives a me that I've been hiding for much too long
'Cause I've been, too afraid to let it show
'Cause I'm scared of the judgment that may follow
Always putting off my living for tomorrow
It's time to step out on faith, I've gotta show my faith
It's been illusive for so long, but freedom is mine today
I've gotta step out on faith, It's time to show my faith
Procrastination had me down but look what I have found, I found

Strength, courage, and wisdom
And it's been inside of me all along,
Strength, courage, and wisdom
Inside of me

Behind my pride there lives a me, that knows humility
Inside my voice there is a soul, and in my soul there is a voice
But I've been, too afraid to make a choice
'Cause I'm scared of the things that I might be missing
Running too fast to stop and listen

It's time to step out on faith, I've gotta show my faith
It's been illusive for so long but freedom is mine today
I've gotta step out on faith it's time to show my faith
Procrastination had me down but look what I have found, I found

Strength, courage, and wisdom
And it's been inside of me all along,
Strength, courage, and wisdom
Inside of me

I close my eyes and I think of all the things that I want to see
'Cause I know, now that I've opened up my heart I know that
Anything I want can be, so let it be, so let it be

India Arie

... si jednom i otkrijem tajnu.

teško mi je odvojiti se od ovog bloga, a teško mi je i ostati.

čitala sam nedavno stare postove i utvrdila da je zlica od garderobe, možda ne odrasla, ali izrasla u nekog malko drugačijeg...

jedna je faza zaključena i počinje neka nova, neka drugačija ja - htjela ja to ili ne...

da li samim tim, kao wicked wife trebam i novi pisajući prostor ili će se moja stvarnost sasvim dobro uklopiti u stvarnost od prije?

ne znam...

borba se nastavlja...

:)

corey feldman je odrastao, river phoenix je već dugo mrtav, wil wheaton je glumil u star treku...

više nitko ne planira veliki bijeg od doma da bi imao ludu avanturu u šumi...

ne pale se vatre i ne peku se kobase.

ne plače se oko logorske vatre i ne raspravlja se o tome da li je šiljo pas ili ne.

za šilju se čak možda više i ne zna tko je.

a tako dobar okus ostavljaju sjećanja koja bude svi ovi likovi...

bude i osjećaj prašnjavosti od igre i poneku bol zbog kraste na koljenu...

čak i maleni strah jer smo rasturili nove tenisice skližući se po pražnjavoj nizbrdici u nekoj suludoj, pomno neplaniranoj igri...

djetinjstvo... nema boljeg...

ponedjeljak je dan koji garfield izrazito ne voli.

ponedjeljak je dan nakon nedjelje. moraš rano ustati i ići na posao, a samo dan prije si mogao ostati spavati.

u ponedjeljak je bio koncert u saxu.

koncert je trajao kratko. a nas je bilo troje. kasnije čak i šestoro.

pošto je koncert trajao kratko, odosmo mi do ribnjaka. tamo još uvijek stoji znak 'zle garderobijerke', makar se puno toga promijenilo.

david je zvao 3 runde. to se sve množi sa 2.

oni su bili loše volje, mi nismo. i david nije.

nije se dešavalo ništa posebno, ali je bilo zabavno.

nismo odmah otišli kući. ostali smo u parku i igrali se kao djeca da imamo bend, pa smo malo i plesali i pjevali. puštali smo mjuzu sa mobitela i pjevali i skakali i smijali se. kada sada gledam na to, bilo je gotovo nestvarno, jer je svatko ozbiljno shvatio svoju plesačko-pjevačku ulogu. ali... igra je ozbiljna stvar!

doma smo išli okolnim putem jer je mjuza bila odlična.

ponedjeljak je dan kada je super promijeniti plan. ponedjeljak je dan kada može biti kao subotom, samo imaš cijeli park za sebe.

ponedjeljak je dan kada čovjek isto može biti sretan.

utorak ujutro je već neka druga, glavobolna priča :)

nije ljubomran na nekog određenog.

ljubomoran je na nju kad je s njima.

sunce na prozorčiću

dan u mome stanu

evo, baš je golub sletio

na granu

trčim sva pod dojmom

'dođi! vidi! gle!'

al nije takva slika

da dojuriš

zbog nje

sunce na prozorčiću

helpaj svojim krakom

pa da više! konačno!

završimo sa mrakom.

don't ask... jutarnja djelomično kavna loša poezija zle garderobijerke... :D

šišnula sam se. sa škarama. jer žileta nije bilo.

još nitko nije primjetio, pa moram stalno govoriti da sam se šišala. ne znam zašto, jednostavno imam tu potrebu.

to je kao - promijenila sam se. skinula sam staru kožu i sad sam novija. zašto ne vidite?

moje je šišanje bilo posljedica nekolikodnevne euforije. eto. sjedila sam i razmišljala o slici koja se planira za poklon prijateljima. sama činjenica da nakon dugog perioda (kreativne) zakukuljenosti razmišljam o nečem što bi svojim rukama trebalo napraviti, značila je da sam se počela linjati i odbacivanjem starog krzna postajem nova stara ja.

škare u ruke i - cap!

ali ima jedan problem.

muči me osjećaj krivnje što se mijenjam u sretno.

muči me osjećaj krivnje što se dobro zabavljam, što se smijem i veselim.

i nikako ne mogu nemati dojam da hladnim prikrivenim pljuskama svu moju probuđenost žele strpati nazad u krevet.

muči me osjećaj krivnje što planiram, što imam volje, što mislim da mogu.

i onda si mislim - pa možda je u tome stvar cijelo vrijeme! možda je moja krivnja da mogu biti bolja zapravo kriva!

hahaha, krivim krivnju!

ali ja ne želim time nikome trljati nos. ja nemogu stati da bi se drugi osjećali dobro u svojoj koži.

i zato mislim da se možda ne vidi da sam se šišala...

su se gricko i luka potukli. luka je imao krvavi nos od gricka. sad ima rupu na njuški i cijelo jutro sam ga zezala da će mu sada voda ići kroz tu rupu van. mislim da njegov pseći mozak nije mogao skontati zakaj ga tolko zezam kad je pretrpio takaf krvavi šok. zato je, usred jutarnjeg psećomaženja gurnuo nos pred pikinu njušku i pika ga je ljubila da ga manje boli. pika uvijek najbolje zna...

jučer sam bila na kavi. navečer. sa matejčicom i kićicom. pričali smo o mentalnim sklopovima, a nakon milijon godina sam ozbiljno pričala o sebi. i skontala da je lako ono što je bilo teško. ili barem lakše... a i oni su pričali o sebi, pa mislim da je i njima lako... ili lakše...

jučer je radio mali ivorić. srednjeg i velikog nije bilo. pa smo ga lovile, gađali smo se i tukli i tak. bratsko-sestrinjski odnosi :).

ivorići su super. pogotovo mali i srednji. velikog ne kontam tolko dobro. valjda zato kaj je već veliki. makar su mali i srednji isto veliki. u glavi. al' su isto i mali pa se s njima možeš tući i škakljati ih i gađati se papirićima i plaziti si jezik međusobno. oni još, uostalom ne pričaju o recesiji, vladi, plaći i radnom okruženju. oni su jednostavno živahna bićenca s kojima je ugodno biti. i pametnice su velike.

možda sam malo preoduševljena trenutnom situacijom, tim nekim spontano/nespontanim događajima i druženjima, ali baš mi je super. adrenalin ponovo radi i već nekoliko godina zatočena energija, za koju sam mislila da je nepovratno izgubljena, se vratila.

i planovi samo padaju. svugdje bi ja njih vodila! i kikacha i matejicu i kićicu i ivoriće. i u šumu i na čagicu i na palačinke i pizzu i na igranje una i svugdjesvugdje di se možemo tak fino igrati i smijati i nekad biti malo ozbiljni i promišljati i izmišljati i imati puhalice i svašta.

samo se nadam da ne misle da sam prevelika luđakinja :D