Penik Atek

 već mi se par dana za redom dešava da ostanem malo duže budna i čekam da na tom jednom određenom programu počnu Prijatelji.

Al prije prijatelja treba sačekat' da prođe neka nikita koja je naglo postala smeđa i još k tome azijatkinja (apsolutno negledljivo pa za to vrijeme brauzam programima) i sex i grad (apsolutno negledljivo ali sam odlučila probati dokučiti wtf žene to manijački vole).

ono kaj sam uspjela dokučiti o cijelog toj SIG stvari je da su oni debili.

i uopće mi nije jasno kaj ljudi vide u tom SIG-u. te ocvale babe koje, napirlitane, na popodnevnim koktelima razvlače teme za dvadesetogodišnjakinje...

nije čak ni zabavno. podsjeća me na onu python epizodu sa olimpijadom za debile :D

a kad smo kod debila (:D), da se osvrnem na one naše...

uskoro će, jel', taj jedan festival. i ne bi pomišljala na to da na isti odem da ne dolazi bend koji jako volim, a uz njega i neki drugi koje malo manje volim. i spremna sam iskeširati lovu da na isti odem, but... želim sa sobom nešto nositi. nešto malo veće i okruglo.

anyway, tražila sam neki kontakt tog festivala i jedino što sam našla su mail i onaj kontakt obrazac na sajtu. 

i odlučim ja fino poslati upit (oh)... jednostavan. tipa:

Poštovani,

da li ću moći ući na festival sa tim i tim.

šaljem mail - ništa...

pišem u kontakt obrazac - ništa.

nekoliko mailova za redom i - ništa...

sad mi već kipi. da slučajno na svom poslu nisam odgovorila na koji mail, brijem da bi gadno dobila po nosu. da sluuuučajno nisam odgovorila na nekoliko mailova istog pošiljatelja, dobila bi otkaz i prije nego što stvarno jesam.

Zato mi fakat nije jasno koji k... uopće imaju taj kontakt obrazac? čemu im to služi? kao, to imaju svi, pa moraju i oni?

woooohoooo, imamo sajt sa kontakt obrascem! jiiiiha, mi smo moderni!

plan je da im svaki dan pošaljem jedan mailek, pa da vidim da li će biti rezultata. ako neće, zadnji, prije festivala, šaljem i na upravu... reda radi.

jer jebemumisha, ak mi nemreš odgovorit' sa DA ili NE... 

eto me, sa nečim sličnim sindromu petra pana.

zaista dvojim što postajem.

u težnji da ne ovisim zapravo sam postala ovisna.

o normama i 'kako treba' rečenicama.

a danas mi opet dođe da kažem 'do viđenja!' 'doviđenja'. kuhajte ovu poslovnu kašu bez mene. ja sam ovdje tako i tako nešto kao japanski izum za ispoljavanje bijesa i smanjenje stresa.

i svadim se sa sobom jer nemam muda.

nemam muda postati ovisna ni na tren, što me čini još manje nezovisnom. jer, računi se moraju platiti.

da li je dobro dovoditi se u stanja stresa zbog računa? stalno si to vrtim po glavi... tu besmislicu na koju su nas naučili. izdresirali. istrenirali. šuti i trpi. dobivaš plaću.

da se razumijemo, ja zaista nemam težak posao. naspram drugih, meni je super. lako dobijem godišnji kada želim, plaća je uvijek na vrijeme, smijem otići ranije, uostalom, eto, stignem pisati i ovaj blog. no to su samo mrvice. mrvice koje postaju razlogom za ostanak.

najgore mi je što to ne mogu nikome ozbiljno opisati. jer nema smisla. njima nema smisla. njima su to jakojakojako bitne stvari. to, u ovakvom uređenju i jesu jakojakojako bitne stvari.

no gdje je naš slomljeni duh u toj priči? da li mislim na svoje dostojanstvo kada puštam da me se vrijeđa?

ali od dostojanstva se ne mogu plaćati računi!

tako se faking jeftino prodajemo!

duh za račune, ponos za kredit, ljudskost za hranu.

 s vremena na vrijeme razmišljam o njegovim mislima.

podsjeti me film, članak...

i uvijek zamišljam istu situaciju.

bled, hotel park. mi smo maleni.

cijeli se dan igramo na snijegu, hranimo labudove, on nas vodi u dvorac da gledamo mumiju. jako se smijemo jer naš tata vozi fićeka i pije dva deci cvičeka. igramo se sa djecom po hotelskim liftovima. pijemo sok od paradajza za doručak. navečer igramo crnog petra ili tablića.

cijeli dan mu je ispunjen sa nama.

on nema ni 40 godina. mlad je.

mala djeca idu rano spavati. i onda ostaje - samoća.

ne znam da li to samo zamišljam ili se stvarno sjećam kako stoji na balkonu hotelske sobe, puši i razmišlja...

sada, kada sam velika znam, makar nije da to želim, zamišljati njegove misli.

i znam da je vrijeme vjerojatno pobrisalo dio boli, donjelo mirenje, ali svejedno me nekad pecne...

dođe mi da promjenim ljude.

ne u glavi, nego onako... kao posteljinu.

jedan dio u pranje i sušilicu, dio u smeće jer su se istrošili, pa ih zamijeniti novima. iz dućana.

naravno, uvijek je tu par komada koji su toliko dragi da, koliko god stari i pohabani bili, nikada neće završiti kao krpa za prašinu.

oh, kako je to samo odvratno! na taj način misliti o ljudima! pa nisu oni potrošna roba!

ponekad nisam sigurna... samo jedno farbanje u pranju može im potpuno promijeniti lik.

teško se mirim sa tim fazama. mislim da ne robujem zakonitostima dobi. mislim da me vide razmaženom zbog toga.

čude me reakcije na zapravo toliko nebitne stvari.

da, materijalno je bitno. trebaš imati krov nad glavom i krevet za spavanje. što je ono ispod krova ljepše - to bolje. pa ne bježim ja od tih stvari.

ali misliti da je 'odraslo' i 'u skladu' biti isključivi lovac na lijepe stvari, zapostavljajući s druge strane ono što zaista vrijedi a ne može se opipati ili, nedajbože kupiti je bez veze. i po meni znači odsutstvo svake zrelosti koja i u djetinjem obliku može biti odraz 'odraslosti'.

tako ljudi prestanu uživati. sakriju se pod svoje sređene krovove i propuštaju all the fun.  recimo, nitko više ne pleše. 'prošla je ta faza'.

plesanje je za nedoraslu mladunčad.

mi sada sjedimo pod svojim krovovima i baš smo si odrasli. zaglađujemo jastučiće i u prolazu poravnavamo porculanske, ukrasne figurice.

pod krovoima se priča o poslovima i projektima. o planovima, zaradama, osiguranjima i štednjama. bježimo iz ureda da bi prepričavali kako nam je samo gadno bilo tamo. i onda samo o tome pričamo.

iskreno, mene nitko ništa ne pita o mom poslu. i to mi je super. kada su i pitali, ja sam se, uobičajeno za nekog tko radi posao koji nikada nije želio raditi ali je zahvalan što dobija kakvu-takvu plaću, znala požaliti. čak bi ponekad i dodala neki dramatični detalj, čisto da bi priča bila u rangu njihovih dramatičnih priča.

o kreditima i njihovim pogodnostima ne znam razgovarati. kredit nemam, niti ga planiram imati. nije da mi ne bi dobro došao, samo si uopće ne želim pružiti mogućnost da o njemu razmišljam.

i dok oni tako melju o svim tim 'odraslostima' ja razmišljam o tome kako plešem. litra mineralne, miris ljetne večeri, prijatelji dok su još bili noviji i neumorno plesanje.

nekada je to bio odušak. došao si s posla i isplesao dan. kasnije bi sjedio na pumpi sa sendvičem u ruci i ugodnom boli u mišićima. i smijehom.

i dok se oni ne smiju nego im se lica odraslo skupljaju u bore, meni smješak nekako padne na lice.

ove srijede idem plesati! makar sama, nije bitno. to je jedna ozbiljna aktivnost!

eto ga!

1.6.!

još 6,5 dana i stvar kreće...

pere me adrenalin!

zapravo se sve nagruvalo na taj edan tjedan. i veseli me. srce kaže da je to kul...

i pokušavam zamisliti razmjere napretka, ne razmišljajući o tome da li ću moći izdržati te divne posljedice!

ja to mogu!

i želim!

i hoću!

hahahahaha! :D

kao prvo , dogovor nije bio takav. nije da je dogovora bilo, no moglo se detaljnije objasniti u što se ulazi. iskreno, ne zamjeram takav pristup, čak ga smatram dobrim potezom, jer inače ne bi pristala na tu shemu.

tu činjenicu koristim kao svoje vlastito opravdanje. koje sam tako i tako dala na početku - ja to nikada nisam radila i ja to ne znam raditi i u toj konkretnoj situaciji nisam samostalna niti se usudim biti samostalna. uz to - nemam nemam nešto puno kontakata koji bi poslužili svrsi u konkretnom slučaju.

druga stvar - stoji činjenica da se nisam spremila kako treba za dotičnu prezentaciju. nikada nisam sudjelovala na nečem sličnom i uopće nisam imala pojam o tome kako te stvari izgledaju. ono što sam očekivala i o čemu se pričalo nije bilo to gdje sam bila. stvari koje vama možda izgledaju bezazleno meni su strašne. danas mi je žao što nisam dala punomoć ili samo poslala sve na njihovu adresu (a nisam ni imala pojma koliko bi to bilo djelotvorno, no koliko vidim - bilo bi djelotvornije nego moj zajeb). uglavnom, to mi je bilo jedno od najneugodnijih iskustava u životu i prvi puta da sam potpuno zablokirala i ispala savršeni kreten. sa zgužvanim komadićem papira u ruci i gomilom savjeta koji su mi se na random motali po glavi. ni za to ne zamjeram, jer realno - ja sam ta koja je trebala malo više pitati i izvući prave odgovore.

što se jučerašnjeg razgovora tiče, užano me skamenila priča o razočaranju i očekivanju poziva. toliko da mi je disanje postalo problem, jer znam koliki sam ispala kreten. ali ja, kao i ono što predstavljam, trenutno nemam ambicija za nastavkom furanja takvih projekata. mi sasvim solidno možemo funkcionirati lokalno i samostalno. čak i prošireno, ali bez takvih kombinacija.

nikada nisam očekivala nešto što bi bilo jako lagano i jako neformalno, ali cijela ta buduća događanja me jako plaše i nakon te prezentacije imam ooogroman otpor prema ikakvoj komunikaciji u tom smjeru jer se osjećam kao debil.

a nisam debil.

i svoj dio posla, onaj pravi, jako dobro znam napraviti. i napravit ću ga. bilo fizički dio, bilo logistiku, ali oko onog što jest moje područje. sada mi tako i tako slijedi tjedan i pol jebenog rada. ali ja ne želim više komunikaciju sa tim djelom priče. jako me opterećuje. izrazito.

lekcija koju sam definitivno naučila je da se ne treba biti previše ambiciozan i da se ne treba ulaziti u takve suradničke projekte. vrlo dobro znam svoje mogućnosti, kao što vrlo dobro znam i koliko mogu prijeći granicu tih mogućnosti i koliko se mogu upustiti u nešto novo. jer, jednako kao i vi i ja imam i onaj 'pravi' posao i obaveze i situacije koje me opterećuju. a imam i one obaveze koje volim i koje polako ali sigurno gradim, pa mi megalomanija u tom pogledu stvarno nije ni na kraj pameti.

opekla sam se na manjim stvarima, naučila lekcije. ovo je prva veća. i ovdje sam naučila lekciju.

samo što mi jako teško pada činjenica da sam ispala glupa. jer glupa i nesposobna sigurno nisam.

iskreno, jedva čekam da cijela stvar krene. čak, na žalost, jedva čekam i da završi, pa da cijelo ovo iskustvo pospremim negdje u kutijicu 'odrađeno' i nastavim dalje sa stvarima koje mogu odhendlati.

i još jednom - ne zamjeram. znam da ste svi imali najbolje namjere i da svi nemamo previše vremena. no sa druge strane, tražim samo neku vrstu razumjevanja za moju nesamostalnost i zbunjenost u cijeloj priči jer ja ovo 'radim' prvi puta.

eto...

prvo sam išla provjeriti bankomat. i da, osiguranje je fakat uplatilo dio koji je trebalo. sad se mogu sa njima suditi za ostatak. kul. đubrad lopofska.

onda su vrane jako graktale na parkingu ispod prozora u firmi. mali je pao iz gnijezda i maca ga je htjela popapati. a mama i tata vrana su bili toootalno luuudi i jako su smišljavali neke akcije... onda je došao striček ilija i spasio malu vranu. a striček đuro je lopatom razrovao stari panj, pa je mala vrana dobila friške crve i vodu. ja sam zvala 112 i onda je došao još neki striček i odnio malu vranu u zoo i sad se tamo uči biti velika vrana, pa da ode nazad u prirodicu :).

kasnije sam pobrala alergo test na jagode i školjke. na jagode sam gotovo neznatno alergična, a na školje malo jače. odmah sam maznula jednu jagodicu. nakon 2 godine, brijem...

pa je uslijedilo gruntiranje sa sve sadnjom paradajza do kraja i uživanjem u kasnom popodnevu.

mish je zvao da ide na sud. svjedičiti u korist susjeda kojem je jedna zloćesta susjeda na uskrs u 11 navečer pozvala jedno 7 murjaka. zato što su mu doma bili frendovi. nama ta baba zna ostavljati pisamca i prije 2 popodne. maltretira.

na kraju smo svi skupa išli na pivu. koja se protegnula na još par cugica u susedovom stanu. srećom, do doma smo išli samo liftom :D i to oko pol2. mish je bil poprilično lelujav, ja sam se izvukla na vrijeme...

:)

svečano izjavljujem da je minus na mom tekućem, nakon nekoliko godina stanovanja tamo, prošlost!!!!

:D

baš tako nekako mogu opisati ovo glavno stanje. više nisam pametna kako i da li raditi odmake, jer oni rezultiraju baš tom vizualnom bukom.

radim svoj posao, a u glavi iskaću slike neprerađenih situacija. od davno ili nedavno, nebitno.

uzburkaju taj željno očekivani mir. stvore taj osjećaj da ne mogu promijeniti ljude, a tako je očito da rade krivo da mi se bljuje.

i to ne zato što ja mislim da oni rade krivo, nego zaista rade krivo.

to se onda reflektira na njihove ljude, na njihove sudbine ili još gore - na njihovu djecu.

kako da preradim te sitne ali upečatljive dojmove bez ovolikog opterećenja?

zašto se toliko bezvezno trošim?

zašto ne mislim dovoljno na sebe?

zašto su mi toliko bitni?

kako da konačno shvatim da te stvari zaista nisu vrijedne moje energije?

kako da konačno krenem u samospašavanje?

hmh, vikend je bio zapravo dosta zabavan. barem njegov službeni početak, čak i dobar dio subote, ma i subota navečer... nedjelja je bila kul jer je bilo sunce, dobar dio paradajza je posađen. bilo bi možda sve gotovo da nas nije otjerao grmljavinski oblak...

kasnije dječji rođendan sa puuuuno odraslih blokada. i moja oralna faza. da ostanem pristojna i manje zajedljiva bila sam kao mala 1,5godišnja pia stalno trpajući nekaj u zube.

početak preskakanja.

jutro je čak bilo kul i onda - bum! panika!

dobro, od kuda da krenem?

što bi bio dobar početak?

da imam samo malo više muda istog bi trena dala otkaz i posvetila se onom što želim i što bi moglo biti isplativo, jer je relativno teško doći doma s posla i početi ponovo raditi. ili to možda ne bi trebalo biti teško, ako je ono drugo ono što želim?

ali sve dok radim ovo prvo, koje mi je apsolutna sigurnost; sve dok u glavi imam da je u ovo vrijeme apsolutno bolesno dati otkaz da bi radio nešto od čega bi MOŽDA i mogao nekako živjeti jednostavno se ne usudim.

uz to, moglo bi me koštati... možda čak i braka. jer čisto sumnjam da bi moj najmiliji na ono što me vuče gledao kao na dobar rizik. više kao na hir...

a mene vuče srce.

sa druge strane, uvalih se u projekt koji je tako kaotičan i koji zapravo dosta teško razumijem, pošto tako nešto nisam nikad radila.

apsolutno sam nesamostalna u tome i jako me koči takva situacija. više čak nisam ni sigurna koliko je to isplativo. ali se rola, pa je zapravo i besmisleno razmišljati o tome... treba samo ići dalje. a to iđenje oduzima vrijeme i energiju za nešto drugo što bi se moglo raditi.

onda su tu i te audicije...

ma mislim, i sve je to u lipnju!

i sve je nagruvano i toliko neizvjesno da izostaje pozitivan adrenalin i postaje veliko opterećenje.

koje dovodi do panike.

koja dovodi do aritmičnosti.

koja ne da normalno disati.

a ja ne znam odakle da krenem!

blah!

:)