wicked wife's homemade cooking

malo sam okitila brma... još ću ga malo okititi i spržiti cdić sa dean martinofskim xmas songs... pa da se počnem veseliti ovom lijepom razdoblju godine...

pa da se počnem veseliti :).

imam neku potrebu ići nekamo van. ali imam dojam da to i ne bi bila dobra ideja, pogotovo ako je planirano. jer planirano uvijek završi kao mlohava kokoš.  i već me pomalo nervira to neko nepisano pravilo da planirane stvari uvijek vode u dosadu. ili u kolektivno sjedenje pred kompom i gledanje youtubea.

naravno, postoje faze kada je to ultra dobar provod, ali te faze obično uslijede nakon neke poludivljačke (koliko je to moguće:D) faze tulumarenja. sad mi je toga već dosta.

hoću jednostavno otići na kuhano vino i vratiti se doma u 2 ujutro puna smijeha i sa smrznutim nosom. kao onda kada smo završili u želji :D.

i ta nova godina. ne želim ju planirati. zapravo, želim otići u kućicu kraj koje je brdo niz koje se može sanjkati, igrati uno po cijele dane, pa malo na zrak, pa red jedenja, pa red smijanja, pa red pjevanja. sa njima koji si svi odgovaraju i sa kojima nema stresa i napetosti, nego sve samo klizi i spontano je i lijepo... i nadasve neopterečujuće.

bilo je tak prije jedno 2 godine. i to mi je bila jedna od najboljih novih godina ikada... uz onu u ribnjaku jednom davno...

i nije mi to bitno zbog nove godine. bitno mi je samo zbog činjenice da je to super prilika za dobar provod sa jako dragim ljudima. samo što jako dragi ljudi mogu imati i druge planove. zato ja baš i ne želim planirati jer znam kolko se onda ufuram u stvar...

želim se sanjkati.

sjećam se, prije dosta godina palo je gooomilu snijega... egon i ja smo se divljački kotrljali po cmroku. onda smo završili na kuhanom u zvuku. i ta je nova bila dobra. na zrinjevcu, na purgovoj kućici. idući dan smo išli na vince i grad je bio potpuno tih, bijeli, čist, sa gomilom svjetlucavih kristalića u zraku...

neopterećeno, sa dragim ljudima...

eto me s 'bolovanja'.

3 dana za predah...

predah od nekoliko smrti, nekoliko bolesti, nekoliko strahova i nekoliko loših vijesti.

sve se skupilo i bilo je potrebno odmoriti glavu. razvjetriti stan, otpustiti stvari i ponovo se dobiti.

i danas je sunce! još samo da je jako hladno. još samo da padne snijeg i super!

disanje se popravilo, magla je polako nestala a sivilo u glavi otjerano je. bar djelomično.

i makar me malo boli glava, ipak se osjećam bolje :)

dobro, ako ćemo gledati horoskopski, ja sam bik, element mi je zemlja. no da je i neki drugi, opet bi bilo znakovito, jer zemlje bez vatre, vode i zraka ne bi ni bilo...

i od tuda zapravo polazi sve. dobro, možda ne od tuda, polazište je misterij i svatko ga 'zna' i shvaća osobno, pa se niti ne bih htjela petljati u te stvari o postanku i opstanku.

smatram da sam mišung. vjerujem u Boga (ili kako Ga već želite nazvati, u mom odrastanju smo Ga zvali tako), Zemlju i Prirodu. vjerujem da nam je taj isti Bog podario i više nego nekoliko diiivnih stvari.

kao prvo (ali ne i najbitnije, redoslijed je zbrčkan) podario nam je tijelo. savršen mehanizam. toliko se toga svake sekunde događa u njemu a mi to nekako stalno zaboravljamo. naša kućica - tijelo toliko je savršeno... i ne mislim ovdje samo na ljudsko tijelo. mislim na tijela svake životinje i svake biljke. od kita do mrava ili papučice preko hrasta do najmanje travke ili alge, pa do čovjeka...

u našoj kućici živi duša. također jedna 'stvar' za njegovanje.  i opet nekako vjerujem da ju ima svako živuće biće na Zemlji. o duši neću puno jer je to preopširna tema i svatko bi o svojoj duši (a i o tuđim dušama) trebao promišljati sam.

dao nam je i mogućnost izbora. ja bih to nazvala razumom. rekla bih možda i zdrav razum, ali onda ne bih pisala ovaj post.

e sad, oko razuma nastaju problemi. imamo mogućnost imati VLASTITO MIŠLJENJE! da li razumijete veličinu te mogućnosti?!? da li cijenite tako velik dar?!? da li ste svjesni da  VLASTITO MIŠLJENJE proizvodi slobodu. da je ono, uz duh koji stanuje u tijelu ono što nas čini jedinstvenima?

nekako mislim da ne.

zatrovani smo do najmanje pore. ne samo od medija, nego od upijanja tuđih mišljenja. toliko smo puni predrasuda, toliko učeni da sudimo, makar nam kontradiktorno cijelo vrijeme govore  da ne sudimo.

toliko smo se otuđili od vlastitih instinkata. a instinkte su nam dali Bog i Zemlja i Priroda. i oni služe ne samo za naše vlastito preživljavanje, nego i za preživljavanje onih oko nas... od najvećih do najmanjih. i to na temelju slušanja vlastitih instinkata i stvaranja vlastitih mišjenja.

i zašto onda obične sličice na televiziji i obična slova na ekranu ili papiru smatramo toliko nepogrešivim i točnim? zašto ne uključimo tu mogućnost oslanjanja na ono šo nam je podareno? zašto se smatramo jačim, većim i boljim od onoga što nas okružuje?

ako nestane bakterija, pčela, pasa, drveća, trava, čičkova, vode, rose, glista i svih onih koji ne bi stali ovdje ali su svi od reda jednako bitni, čovjek ne bi imao nikakvog smisla. i ne bi postojao.

u nekom potpuno apstraktnom slučaju, možda bi ostao sam sa svojim hrpicama papira popularno nazvanima novčanicama.

i što bi s njima? ne bi mogao ni vatru upaliti. ni oprisati dupe. ništa!

što nam onda daje za pravo da mislimo da smo jedini bitni i da smo jedini vrijedni spašavanja?!?

i gore, što je toooliko dobro u toj hrpici papira, dionica (to je tek smiješno) ili ostalih materijalnih 'dobara' da smo zbog njih spremni žrtvovati druge ljudske živote?

da, sad će netko reći, pa to je preživljavanje. ne, preživljavanje je kada lav ganja antilopu jer nije jeo danima. i ulovi onu najslabiju i pojede ju. i tako radi prirodnu selekciju.

preživljavanje je kada neko biće napadne neko drugo biće i ono se brani. preživljavanje je kada netko radi nekoliko poslova da bi prehranio svoju djecu (makar, i tu smo već u trulom kapitalizmu kojeg se još ne želim dotaknuti).

ali bioterorizam, pretjerano iskorištavanje Zemljinih resursa, namjerno sakrivanje alternativnih načina, genetske modifikacije koje služe samo i isključivo JOŠ VEĆOJ zaradi BEZ OBZIRA na posljedice ne znači PREŽIVLJAVANJE!

i zašto VI, dragi (kako su nas popularno nazvali iz nepoznatog razloga) 'OBIČNI' ljudi ne koristite mogućnost koju imate?

mogućnost apsolutne slobode.

mogućnost VLASTITOG MIŠLJENJA koja nastaje ako SLUŠAMO VLASTITE INSTINKTE, KORISTIMO DANU MOĆ RASUĐIVANJA i u krajnjem slučaju SUMNJAMO U TUĐE POSTAVKE. pogotovo ako ih dobijamo putem medija?!?

zašto odbijate ili ignorirate vlastitu slobodu?

slobodu kojom možete živjeti u apsolutnom skladu sa Bogom, Zemljom, Prirodom.

slobodu koja umanjuje moć 'moćnika', slobodu koja nam svima može omogućiti da ne budemo zatrovani... duhovno, psihički i fizički!

mala napomena - ja nisam extremista. ne svrstavam se u skupine/narode/vjere. smatram se relativno slobodnom/nezatrovanom. iznimno cijenim što mi je prenesena ljubav prema Zemlji i Prirodi i znanje kao i mogućnost da vlastitim rukama mogu saditi, sijati i ubirati Plodove, a sve u skladu s Prirodom. koja je u skladu sa Zemljom. koju nam je na čuvanje i njegovanje podario Bog (ili kako ga već želite nazvati).

predlažem kao literaturu - maurice messegue - 'vratimo se prirodi' i sve drugo što vam dođe pod ruku....

imam dojam da se raspada... kao i kuća. ima nekih čeličnih spojki koje još drže stvar na okupu, ali ne njuši na dobro.

fitilj mi je sve kraći i moj status 'kristalne kocke vedrine' polako pada u vodu. često na putu do posla zamišljam kako istresam stvari u lice i onda iznenadim samu sebe količinom gorčine.

jer, nisu nas tako učili...

kuća je, baš kao i ta moja luda familija bila sigurno utočište. čvrsto, stabilno mjesto, punkt, lijek za sve boljke...

i što više rastem, to više vidim kako stvari zapravo nisu takve dovoljno dugo da mogu reći da sam prevarena.

treba se biti oprezan, to se ponavlja stalno i uvijek u glavi. onak, skoro pa nečujno.

mehanizam pokrenut tko zna kada jako mi se ne sviđa. oprezno oprezno, jakojako oprezno.

ja više nisam naviknuta na tuđe dodire. osim one moga muža, naravno, no ne mislim na dodire takvog tipa. ja nisam više navikla na te neke iskaze. i to mi je jako žao. ostanem potpuno zbunjena tuđim potezima takvog tipa. izbezume me jer mislim da više ne znam vratiti, a ako i pokušam ne ispada prirodno. ne osjeća se prirodno. barem meni.

i znala sam ja tako živjeti. lako.

nekad to nije bilo tako. skakutavo malo tepavo derište koje je grlilo i ljubilo svakoga, koje se iskreno dječje sramilo od ooogromne količine veselog adrenalina koji nije davao 5 minuta mira kada bi u blizini bio neki dragi prijatelj... to se tako neprimjetno izgubilo.

a sada tako naglo, bašbaš naglo uleti ona. nadasve simpatična, toliko idealna za biti prijateljicom i toliko uuužasno groznoooo ja do prije 5-10 godina da me sama ta spoznaja skameni svaki puta...

spoznaja o tome koliko ja više nisam u cvjetićima i leptirićima.

spoznaja o tome kako ja više ne pokazujem naklonost(i).

spoznaja o tome koliko me zbune neke stvari tipa jedan običan zagrljaj sa kojim se ne znam nositi.

spoznaja o tome da su me te neke stvari stvarno razrušile i pojele veseli adrenalin, skakutavost i to neko glupavo dječje povjerenje.

spoznaja kako za tim svim jako žalim...

spoznaja o strahu da i nju tako ne preoblikuju i time unište tu tako diiivnu crtu.

spoznaja o tome da ovo što je sada može zapravo vrlo brzo završiti.

i jebemti te spoznaje kada, umjesto da uživam u ovom prijateljstvu i cijeloj atmosferi, umjesto da se ponovo probudim, počinjem povlačenje... iz čistog opreza i straha da se ne zajebem...

čudnovata pozicija...

čudnovati zapletoraspleti.

imam vlastite rielti šouove i strašno me zanima nastavak svakog.

jedni se zaljubljuju i ljube, drugi se ljube i svade i ljubomorni su, a dragi su mi i jedni i drugi i zapravo me baš raduju u svim kombinacijama lejtli.

samo kaj mi je žao kaj nemam po svuda skrivene kamere pa da gledam i onda kad ne gledam... ne mislim na one dirty detalje... samo one slatke raspletozaplete :)

go friends, go!

a možda nisam tako dugo dolazila baš zato da odgodim to saznanje...

uglavnom, falit će mi ti novigradski osmjesi.

no, koliko god bila žalosna, beskrajno sam zahvalna na prilici da upoznam toliko divnog čovjeka kao što si bio ti Milane :)...

šaljem jedan osmjeh tamo prema novigradskom nebu :)

Inside my head there lives a dream that I want to see in the sun
Behind my eyes there lives a me that I've been hiding for much too long
'Cause I've been, too afraid to let it show
'Cause I'm scared of the judgment that may follow
Always putting off my living for tomorrow
It's time to step out on faith, I've gotta show my faith
It's been illusive for so long, but freedom is mine today
I've gotta step out on faith, It's time to show my faith
Procrastination had me down but look what I have found, I found

Strength, courage, and wisdom
And it's been inside of me all along,
Strength, courage, and wisdom
Inside of me

Behind my pride there lives a me, that knows humility
Inside my voice there is a soul, and in my soul there is a voice
But I've been, too afraid to make a choice
'Cause I'm scared of the things that I might be missing
Running too fast to stop and listen

It's time to step out on faith, I've gotta show my faith
It's been illusive for so long but freedom is mine today
I've gotta step out on faith it's time to show my faith
Procrastination had me down but look what I have found, I found

Strength, courage, and wisdom
And it's been inside of me all along,
Strength, courage, and wisdom
Inside of me

I close my eyes and I think of all the things that I want to see
'Cause I know, now that I've opened up my heart I know that
Anything I want can be, so let it be, so let it be

India Arie

... si jednom i otkrijem tajnu.

teško mi je odvojiti se od ovog bloga, a teško mi je i ostati.

čitala sam nedavno stare postove i utvrdila da je zlica od garderobe, možda ne odrasla, ali izrasla u nekog malko drugačijeg...

jedna je faza zaključena i počinje neka nova, neka drugačija ja - htjela ja to ili ne...

da li samim tim, kao wicked wife trebam i novi pisajući prostor ili će se moja stvarnost sasvim dobro uklopiti u stvarnost od prije?

ne znam...

borba se nastavlja...

:)